Ova moja tuga nije moja tuga. Drugi su mi je
dodelili, poklonili. Udelili kao kakvom prosjaku. Možda jer to i jesam – prosjak
emocija. Od emocija živim.
Ta moja tuga, kao što rekoh, nije moja tuga, niti je od mene nastala. Dali
su mi je i sada ne znam šta ću sa njom.
Da se smejem – svakako mogu, ali smeh neće oterati tugu.
Da plačem – i to mogu, ali ne želim da plačem.
Možda je rešenje da tugu vratim nazad, kao kakvu pocepanu knjigu, umrljanu
haljinu...ali kazaše mi da to ne mogu, ne ide tako...
...Jer...
Kada jednom dobiješ tugu, ostaje kod tebe zauvek. Zauvek je sa tobom. Uz tebe.
U tebi. I kada se smeješ. I kada ljubiš. I kada plešeš. Tuga je takva – ako jednom
poseti, nikada više ne odlazi.
Нема коментара:
Постави коментар