Uvek na umu

"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"

понедељак, 9. јануар 2012.

Nekad: pokondirena tikva, sad: urban bostan

Kada sam pre nekoliko meseci videla na jednoj od društvenih mreža status jednog mladića, o kome ništa ne znam: ''Nekad: pokondirena tikva, sad: urban bostan'' moja memorija ga je snimila u folderu ''Citati o životu''. Prava slika današnjeg stanja. Zbog takvih bostana polako, ali sigurno postajem nadrkani baksuz. Oprostite na izrazu, ali je najpogodniji. Napraviću presedan u svom umetničkom, spisateljskom poletu, i tekst posvetiti ''urbanom'' stilu. Jovane, oprostite, ja ipak neću biti ovog puta umetnik, kao što ste Vi bili, već Teodora koja ide u Gimnaziju ''Sveti Sava'', i živi u 2012-oj. Duboko verujem da ćete imati razumevanja.

Počinje paljba!

Čitajući Heseovog ''Demijana'' našla sam podršku svojih misli u delu koji govori o Isusovom raspeću, i tome da je veći karakter bio lopova koji je ostao iza svojih dela, te da je on istinski bio spasen. To i jeste poenta, biti ono što jesi. Ako si seljak, budi seljak do kraja. Nemoj se skrivati iza svog izveštačenog, neprirodnog, iznad svega, odvratnog ponašanja. Takvi ljudi koji nemaju svoje ja, su ništarije, ali o tome u jednom tekstu koji je, što bi se reklo, u pripremi. I koliko god bežala od plitkoumnih i ološa, oni uvek nađu način da budu u mojoj blizini. Ne zbog mene, već takvi moraju da budu svuda, kao voda prodiru u svaku stenu.

Kako to počinje... Ceo život si mala seljanka koja je slušala Majku srpsku, i Cou kralja. Dakako, bila je tu Sneki i Koki, naravno, ali nisi ti kriva tvoji su mama i tata koje javno neizmerno voliš, a čestito ni ne pričate, bili u istom fazonu. Sve finjak do finjaka. I onda si krenula u srednju školu, i shvatiš šta? Da bi bila u fazonu, moraš da postaneš opasna. Drugačija, i do jaja lik. Umesto patika sa šljokicama, ti kupiš Starke, i to obavezno u crnoj ili bež boji, jer su one prave Starke. Ismevaš glupačice koje nose roze i lila Starke. Zaboga, kakvo poniženje za te božanske, neponovljive, omiljeno tvoje Starke! Sledeće što ti je potrebno su mnogo kul, i urbane naočare. Još ako su tatine ili mamine, kud ćeš bolje. Naravno, moraš imati supergigamegaultrakul profil na Fejsu kako bi se prezentovala u što boljem svetlu. Krećeš da lupetaš po statusima, da bi bila što luđa, kačiš umetničke fotke, i naravno retro slike, sa dubokoumnim opisima. Onda se naloziš na neku ribu koja je simbol za feminizam recimo, ili neku koja je u periodu ranih šezdesetih ili sedamdesetih overila u svojim dvadesetim, ali je pre toga, kao vrlo mlada, šiznula. Počinješ da je žališ i prikazuješ kao svog idola. Naravno, da bi sledila tu sliku, ti već piješ, i duvaš u isto vreme. Ali i tako odvaljena si dovoljno svesna da kažeš to svima, i da dodaš kako ti to radiš jer uživaš, a ne da bi se pričalo. Jer, ipak, ti travu jako voliš, i ona je potcenjena, zbog čega si jako tužna i nesrećna. Kada shvatiš da ti ponestaje pogodne gardarobe, moliš mamu i tatu za nekih 10 000 ili 20 000 dinara, kako bi otišla u Beograd, u Ušće i sve to potrošila u dobro nam poznatim radnjama. Naravno, moraš u novom gradu naći dečka koji je totalno u tvom fazonu. Volećete se i obožavati. On će biti tvoj, ti njegova. Slike samo pljušte, pesme sa posvetama, a onda BUM, jedan pijani trenutak slabosti i ode mas' u propast. Onda si tužna, neutešna, opšte mobilno st(r)anje. Ali, sve to bude super na kraju, jer prava ljubav ne zna za granice. Svesna toga da svaka mlada devojka, da bi bila obožavana, ne može samo imati adekvatan fizički izgled, mora nešto imati i u glavi. Tu ponovo veliku ulogu igra blaženi Fejs. Odrasla si na EKV-u, Milan i Magi su ikone, stvaraoci svega. Iako, za njih nisi čula do pre četiri godine. Ali si već stigla da postuješ, pardon naučiš sve njihove pesme. Pratiš mlade naše muzičke talente i podržavaš ih u svemu, naravno ti si veliki fan i ostalih naroda, i njihovih umetnika. Od Kineza do Španaca. Tvoje dvolično, neiskreno obožavanje mojih ljubavi, mi užasno ide na jetru, pravo da ti kažem, sestro. Naravno, svesna si da umetnost nije samo muzika. Moraš biti i likovno, filmski, i književno osvešćena. Pa, ti onda moj dragi Prever postaje jedan od omiljenih, zapravo jedini za koga znaš, Silvija ti je uzor, kao i svakoj feministkinji, naravno ako si imala sreću da na internetu naletiš na nju. Hesea svakako čitaš, mada ti je teško da razumeš šta je hteo da kaže. Toliko si književno obrazovana da u igri Pogađanje ličnosti nisi znala ko je napisao ''Na Drini ćuprija'', ali to i nije toliko strašno, drug mi kažu da ni studenti kojima će to biti struka ne znaju. I, tako si carica, sve znaš i vidiš daleko, a zapravo ne znaš dalje od svog sela. Jesi li svesna da su te mnogi skontali? Ne? Onda nećeš ni posle ovoga biti.

Nakon ovog kratkog obraćanja imaginarnim ličnostima, jer svaka slučajnost je, zaista puka slučajnost, moram se ograditi. Nekada davno, kao mala, ja sam znala sve Cecine pesme, pratila sam Sekinu karijeru na njenom početku. Odrasla sam kod babe i dede, uticaj rođake, i omiljene aktivnosti petkom uveče. Međutim, odrasla sam i u potpuno normalnom okruženju, pa zahvaljujem svojim roditeljima na istančanom ukusu. Volim najbolju muziku, izvinite molim vas, ali sam na takvoj odrasla. Ponekad pustim Cecu i Harisa, a zaista ih ne volim, čisto da se setim onih skupova na praznim gajbama sa određenim ekipama. Meni najbolje stoji crveni karmin, ne zato što sam najlepša, naprotiv, već zato što taj komad šminke nije kao ostali, on se oseća i doživljava, ne nosim ga jer je u trendu, već zato što sam suludo vezana za njega. Činjenica je da ga u poslednje vreme ne stavljam, neka druga emotivna stanja su prisutna. Druge patike sem Starki ne kupujem već jako dugo, jer za bolje i udobnije ne znam, a i jer ih jako volim. Nikada neću prežaliti tatine Rej Ban naočare koje je u jednoj svojoj epizodi izgubio, jer su mi omiljene, i jedino su mi one lepo stajale. Za Milana i Magi sam čula isto onda kada sam čula i za tatinog najboljeg druga, maminu omiljenu tetku. I sa sigurnošću mogu reći da nije Milan postojao, ni ja ne bih sada ovakva bila. Zašto ovoliko volim Španiju, ja stvarno ne znam, oduvek je volim. I trudim se da što više saznam o njoj. Zato mi jako teško pada da neko, ko nema pojma ni o čemu, a kamoli o tome, u svojoj glumi, obožava Ćambao ili Bebe, ili nešto drugo slično. Sve ono što spada u moje omiljeno doživljava poniženje kada je u ulozi maske nekima. Zato, dragi moji, više cenim one prave seljake od ovih skrivenih, urbanih. Ne zamerite mojim rečima, to sam samo ja, Teodora, vama dobro poznata, filozof  sa nepresušnim izvorom seratorske inspiracije.




Mudre misli moje

Kada sam bila mala, u ''Zabavniku'' sam prvo čitala poslednju rubriku Rekli su... Ovaj post će biti sličan tome. Razmišljajući o raznim događajima, u mom umu se pojave određene misli. Ovde ću ih zapisivati, tako da će ovo biti nestalni tekst čestih dopuna.








Žena koja nema ženskog prijatelja, ne može imati ni muškog. Takve u svakom muškarcu gledaju ljubavnika.

Ne postoji ništa lepše od lepe žene, niti nešto savršenije od muškarca.

Muškarci treba da se žene samo izuzetno lepim, takoreći, prelepim ženama. Muškarac je uvek savršen, žena je uvek samo žena, onda bar da bude lepa.

Ako svoje snove počneš da posmatraš kao svoje planove, ostvariće se.

Tvoja je sreća u tvojim rukama. Ako si pametan, plemenit i emotivan, uvek ćeš biti srećan, jer sve što želiš možeš imati kada zatvoriš oči. Zamisli i sanjari.

Čovek je lep samo onda kada je potpuno svoj.

уторак, 3. јануар 2012.

''I can't breathe, until you're resting here with me. I won't leave, I can't hide, I cannot be until you're resting here with me''





Pesma, jer sam je slušala tokom pisanja i neposredno pre njega što me i navelo na razmišljanje o pojmu strpljenja.

Strpljenje.

Strpljenje.

Strpite se, molim Vas.

Budi strpljiv.

I ponovo – strpljenje. A, šta je zapravo strpljenje? Puko čekanje ili nešto drugo, mnogo dublje i značajnije?

Iskreno, ne znam šta je strpljenje. Ja čekam jedno vreme, moje vreme. Ali moje vreme je počelo i sastoji je od dosta trenutaka, perioda i događaja. Mali broj njih je bio, prošao, a neki još uvek traju. Kada me pitaju šta čekam, odgovorim da čekam jun. Jun će doći, i doneti ponovo neke lepote, iskustva, i nadam se, konačnu sreću. Ali, ne čekam samo jun. Čekam još mnogo stvari. Svakog dana nekoga čekam dok kasni. I uvek nešto čekam, čak i kada sam aktivna. Jednostavno čekam. Čekam sedam sati da mi dođe drugarica, čekam devet sati da izađem u grad. Čekam ručak. Čekam seriju. Svaki dan ja čekam. Nešto ili nekoga. Uglavnom su to svakodnevne čekajućne* stvari. Razmišljajući tako, shvatam da čovek ceo svoj život čeka. A, šta ga održava u tom vremenu, strpljenje možda? Verovatno je u tome suština strpljenja. Čini čekanje podnošljivim, služi našem biću kao neka vrsta utehe kada pokleknemo u neizvesnosti čekanja. Ta čarobna reč – strpljenje.

Razmišljanje nije uvek poželjno. Kada ti je mozak u odredjenim fizičkim, biološkim fazama, onda ti i um zapada u mnoge druge neobične faze. Pa, onda razmišljaš o mnogo čemu. Jedna misao, doziva drugu, i tako u krug. Nastaje kruženje. Kažeš jednu čarobnu reč, i to je početak tvog nabrajanja svih drugih čarobnih reči. I ponovo dolazimo do one naše čarobne reči. Treba strpljenja da podneseš tu bujicu misli, reči i slova.

Strpljiva sam i podnosim trenutni haos u svojoj glavi. Samo me uznemirava što ne mogu uspešno svaku svoju misao da pretočim u pristojan stilski oblik pri velikim njihovim brzinama. Blažene bile misli moje! Jedna mi postavlja pitanje da li čovek čeka samo jednu stvar u svom životu. Samo jednu. Svoj kraj. Smrt. Svoje upokojenje. – Misli moja, mnogo si luda, ali i mudra. –

Moguće. Moguće je da čovek čeka samo svoj svršetak. Jer, mi se rađamo, ne da bismo živeli, već da bismo umrli. Posle rođenja najvažniji događaj u našem životu nije polazak u školu, niti završetak studija, niti venčanje, čak ni rođenje deteta, već naša smrt. Tada se pretvaramo u neki drugi oblik. Tada smo svima neprestano u glavi, falimo im više nego ikada. Tada se najviše o nama priča. Tada nas najviše vole. Tog dana smo deo svih koji su nas poznavali, u njima smo. Neko vreme, još uvek, fizički živimo kroz njih. Pretvaramo se u njihove oči, ruke, usne... A, onda potpuno napuštamo ovaj svet. Sada mogu da kažem da nam čarobna reč služi samo da sačekamo taj momenat potpunog kraja. Da je svako drugo čekanje privid jedinog čekanja. Istinskog čekanja.

Tvoje je samo da živiš, to jest čekaš smrt, najbolje što možeš. Da budeš srećan, okupan u svom zadovoljstvu. Budi i plemenit, dobar čovek, to je važno, kako bi te što više ljudi održavalo u životu nakon tvog odlaska. Budi mirišljav u svom pozitivnom zanosu da bi mnogo sporije propadao i trulio u zemlji. Budi svoj, budi karakter. Jer neko koga nazivaju onim gore, na ljude gleda drukčije nego što te uče i nego što je napisano. Samo on zna kuda ćeš posle. Ako ga ne poznaješ onda budi ovakav, zbog sebe, biće ti lepše. Bićeš srećniji jer si dobar. I u čekanju ćeš uživati potpuno strpljiv.

*reč koja pripada arsenalu mojih izmišljenih reči, koje obično samo ja razumem na pravi način