Ljubav nije dovoljna da spasi voljenu osobu od stradanja, ali čini mi se da je dovoljna da spasi moje srce i dušu od bola.
Por eso - gracias, amor mio! Gracias por amor, por salvacion, por esperanza, gracias por todo!
Na javi sam odavno prestala da te sanjam, zamišljam i nadam ti se. Ipak, u snove mi dolaziš ponekad. Od velike žudnje da vidim more, sanjam ga, ali i tebe. El mar. Poslednji snovi mi daruju tebe, nas dvoje na obali, dok talasi prave najlepšu melodiju. Jednom si u crnom odelu, drugi put u belom. Ja uvek onako, slobodna, neraščešljane kose, koju krasi ruža, u beloj haljini, bosonoga... Smešiš mi se, osmehujem ti se.
Tvoj povratak u moje snove učinio je da na javi oživi davno uspavana želja za Madridom. Stan iz Almodovarovih filmova, ukrašen crvenim detaljima, ispod koga se nalazi zajednički restoran srpske tradicionalne kuhinje. Ispred loptu šutiraju dva dečaka koje izrodih u tri godine. Ja u beloj haljini, mi amor u lanenoj košulji.
Smeši mi se, osmehujem mu se.
Moželiš li ti biti taj u lanenoj košulji darivajući svetu i meni najlepši osmeh?
Ovo nije jedan od onih hirovitih odlazaka kojima sam sklona. Razmaženo čikanje tvoje tišine. Jednom sam ti rekla da će doći trenutak kada svoju tišinu nećeš moći da odbraniš svojim pogledima punim ljubavi, niti dodirima prepunim nežnosti. Mom srcu, željnom ljubavi, neće biti dovoljan vrisak iz tvojih očiju, niti kosi punoj polena, tvoji prsti kojima šapućeš volim te.
Došao je trenutak kada te više ne mogu spasiti ni bolni ugrizi prstiju dok ti se oči guše u suzama kukavičke nemoći. Sputavajući sebe da izustiš ono što ti leži na srcu, sprečio si mene da ti svoje srce još uvek poklanjam - Bezuslovno. Neobjašnjivo.
Ženu najviše povređuje muškarčeva tišina, a muškarca ženin odlazak.
Ovo je taj trenutak - trenutak mog odlaska nakon godina tvog ćutanja. Ostavljam ti našu omiljenu pastu, čokoladnu tortu i ohlađeno vino. Jastuk natopljen mojim mirisom. Želim ti sve najbolje, ali pre tog mira i sreće, želim ti da poludiš od bola zbog svog kukavičluka, jer ja sam poludela zbog tvoje tišine.
A možemo li mi da ne budemo od onih kliše parova? Ne moramo da vrištimo o našoj ljubavi, ali moramo da je gajimo i negujemo. Da se volimo bolom - sav bol koji smo doživeli da delimo, mir koji gradimo da čuvamo.
Da slušamo Miljenovića, Bovija i Dragojevića. Da se ne stidimo svojih mana. Da budemo slobodni da podrignemo i prdnemo jedno pred drugim. Da ti kažem da ne mogu danas, nisam dobro, natečena sam, štitna me uništi! A ti meni pusti me da spavam, ne mogu da se odmorim k'o čovek od tebe.
Ja tebi e 'ajde batali me tih opasnih tripova, ti meni prestani da lupetaš o neostvarivim snovima - jer na kraju krajeva, ako se volimo, svi snovi se ostvaruju.
Izmaštala sam stotine načina voljenja
kako ti nikad ne bih dosadila.
Napravila sam listu pesama
koje ću ti posvetiti.
Notes mi je prepun stihova
neumorno napisanih
da bi te svako jutro
jedan dočekao na jastuku.
Imam brdo hipoteza
koji delovima tvog tela će najviše prijati
moji prsti, a kojim
moje usne.
Kupila sam novu masku za kosu
kako bi mi kosa bila poput svile
dok svoje prste provlačiš kroz nju.
Bacila sam cigarete! -
- ne želim da mi grozna navika
kvari ukus tvojih usana.
Konačno sam izabrala najmirišljaviji omekšivač
da majice koje ti budem prala budu najmirišljavije
na svetu!
Ponovo treniram bioritam na
četvoročasovno spavanje,
jer spavalica kakva sam postala
ne može uklopiti mene karijeristu
i mene tvoju ljubav,
a ljubav nikako ne sme da trpi.
Važniji si od svih sporednih uspeha
i mobilnih telefona.
Dugo nisam ništa napisala, još duže nisam pisala na
ovakav način. Ne očekujte da će mi stil biti dostojan umetnosti, ali svakako bi
trebalo da pročitate misli koje imam, a koje su sve više pod uticajem mira i
zadovoljstva koje osećam.
Sinoć sam saznala da će Eros Ramazzotti održati koncert
krajem septembra u Beogradu. Prethodni na koji sam želela da idem, bio je
otkazan. Ovaj ne sme biti otkazan, takođe ovaj dolazi u pravo vreme. Eros je
jedan od limunadica pevača, ali meni je simbol mog mira i dugo je bio moj spas.
Kada sam bila mala nisam slušala limunadica pesme, Erosa, Zdravka Čolića, Olivera
Dragojevića, Tonija Cetinskog i sličnih muzičara. Moj otac je bio izričito
protiv slušanja takve muzike u našoj kući. Ipak, kako sam odrastala, shvatila
sam koliko je muzika tih pevača prepuna emocija koje mom srcu prijaju.
U poslednje vreme ne pišem mnogo, ne jer ne želim,
prosto ne osećam potrebu, a i život mi je doneo previše obaveza, koje me raduju,
zbog čega malo imam vremena da razmišljam o svom životu (srećom!). Dok pauziram
od pisanja, često čitam svoje stare tekstove. Drago mi je što sam gotove sve
stavove, misli i shvatanja zadržala, a još draže što je bol o kome sam pisala
iščezao. Ono što sam pisala pre pet, šest godina bilo je prožeto bolom,
nezadovoljstvom, nepronalaženjem...možda je to bila faza u odrastanju, reakcija
na ono sa čim sam se u životu susretala i sa čim sam se borila. Sada se borim
sa stvarima odrasle osobe, i te borbe mi pričinjavaju zadovoljstvo. Moralo je
da prođe vreme, da doživim loša i bolna iskustva, da bih shvatila da je život
lep. Na tom putu mi je srce uvek bilo ispunjeno ljubavlju prema ljudima i
stvarima koje mi znače. Na tom putu sam gubila stvari koje volim, ali i ljude
koje volim. Upoznavala sam ih bolje i prestajala da ih volim. Na sreću! Jer da
nije bilo tako, još uvek bih živela u zabludama svoje duše i ti isti bi me
snažnije povredili pokvarivši mi najvažnije stvari.
''Neke stvari čovek treba odmah da zna da ne bi
ni minut hodao svetom u tako pogrešnom uverenju da je svet drugačiji zbog tih
stvari. Nije dopustivo da se pomisli da je sve isto kada je sve već poremećeno
ili pretumbano, a istina je da nam vremenski razmak tokom kojeg je čovek bio u
zabludi posle postaje nesnosan. ''Kakva sam budala bio'', pomišljamo, a u
stvari to ne bi trebalo toliko da nas boli. Živeti u obmani ili biti
obmanut je lako, štaviše, to je naše prirodno stanje: niko nije toga posteđen i
niko nije zbog toga budala, ne bi trebalo previše da se opiremo, niti da zbog
toga sebi zagorčavamo život. Pa ipak, čini nam se nedopustivim kad najzad
saznamo. Ono što pada teško, ono u čemu je nevolja, jeste to što vreme u kojem
smo verovali ono što nije biva pretvoreno u nesto čudnovato, lebdeće ili
izmišljeno, u neku vrstu začaranosti ili sna koji mora da bude uklonjen iz
našeg sećanja; odjednom kao da taj razmak nismo ni proživeli sasvim, zar ne?
Kao da moramo sebi iznova da ispričamo priču ili ponovo da pročitamo knjigu, i
tada pomišljamo da bismo se drugačije poneli ili da bismo drugačije upotrebili
to vreme koje odlazi u čistiliste. To može da dovede do očajanja. A osim toga,
ponekad to vreme ne odlazi u čistiliste, nego pravo u pakao.'' – Ove reči
Havijara Marijasa sam, nakon svakog razočaranja, u sebi ponavljala kao matru.
Ipak poslednje razočaranje mi nije donelo patnju, već je probudilo nevericu i
sreću što sam na vreme spoznala istinu. Spoznavši istinsko lice osobe koju sam
smatrala prijateljem, shvatila sam da je nikada nisam poznavala, da mom životu
može samo nesreću da donese svojim lošim namerama i postupanjima. Kada sam to
spoznala, tumbajući po sećanjima, uvidela sam da je oduvek tako, ali ja nisam
uspevala ili nisam želela to da vidim. Bez obzira na to što istinu znam i što
sam prema toj osobi obazriva, još uvek me drži stanje neverice, jer se trenuci
otkrivanja nižu. Jednom od svojih jako mudrih prijatelja sam se nakon
poslednjeg oktrivanja požalila da mi je žao što sebe dajem toliko, a neke osobe
su učinile da se osećam da bisere bacam u blato. Moj mudri prijatelj mi je
odgovorio da je problem u meni, u mom shvatanju davanja. Da razočaranje ne
treba da utiče na moj tok misli koji će me voditi ka takvom shvatanju, da to
radi moja sujeta. Sujeta koje nisam svesna, za koju sam mislila da ne postoji.
Da treba pustiti. To je svakako dobar savet, jer sujeta, ukoliko je zaista
nosim u sebi u toj meri, može samo moju dušu da jedi.
Da ne bi
bilo tako mračno, u mom životu postoje ljudi koje volim i od kojih tu ljubav
osećam. Porodica i prijatelji različitih starosnih doba i osobina. Zbog toga
sam jako srećna, nema ih mnogo, ali dovoljno da znam da su iskreni. Neki su
oduvek tu, neki od skoro, ali zar je to pa bitno? Takođe, sva razočaranja su me
naučila prepoznavanju i darivala mi mudrost koja utiče da moju srčanost prati i
razum. To je lepota i sreća svih bolnih trenutaka.
Ne bih da
se rasplinjujem u pisanju, što imam običaj. Želim da objasnim značaj Erosa Ramazzottija
u mom životu. Počela sam da ga slušam pre nekoliko godina dok me jedno
razočaranje jako bolelo. U tom periodu sam se suočila sam svojim zdravstvenim
problemom, za koje je trebalo da prođe mnogo vremena da shvatim da nije strašno
kako mi se isprva činilo, već da će samo uticati da vodim računa o sebi i
usvajam zdrave navike. Zbog takvog stanja i usvajanja novih navika, morala sam
bitno da menjam i svoj način ishrane. Kako bih ublažila uživanje zbog hrane
koju više nisam smela da jedem, pravljenje i konzumiranje mojih tada preterano zdravih obroka, sam začinjavala drugim lepotama. Vinom, muzikom, lepim serviranjem…
Baš tada dok mi se srce cepalo jer sam gubila osobu uz koju sam odrastala, koja
je tada još bila deo mog života, ali je njeno prisustvo više nisam osećala,
sebi sam spremila zdrave špagete uz domaće crveno vino. Sama u stanu, dok je
Srbija poplavljena, unakaženog srca od patnje, poželala sam da budem u voljenoj
Italiji. Tada sam poželela da čujem Erosa Ramazzottija. Prva pesma koju sam
pustila bila je upravo ova.
Neke
stvari u životu su neizbežne, neminovne, inevitabile,
ali sve te stvari ne umanjuju vrednost i lepotu onih drugih. Kad tad
kokcice života počnu da se slažu. Svakako da tada mora postojati i onaj
kamenčić koji će nas žuljati, zbog onih koji su sujeverni, zbog svih nas jer
tako jačamo i napredujemo. Ne, neću napisati da tako postajemo najbolja verzija
sebe, jer se svih motivacionih govornika gnušam, ali da, kroz život moramo
rasti, jer drukčije ne valja! Šta je sreća ne znam, dakako da ćemo je često
osetiti, kao i bol. Međutim, najvažnije je da u životu osećamo zadovoljstvo pa
čak iako je tome razlog muzika zbog koje će vam otac reći “Gasi te gluposti!”.
Eros ne
sme da otkaže svoj najavljeni koncert, jer njegova muzika meni predstavlja mir,
podseća na samoću kojoj sam se prepuštala dok sam lečila svoje boli, na
istinsku mene, moje snove, želje, nadanja, lepotu koja je u mojoj duši. Njegova
muzika u meni ne budi sećanja na druge ili na neka sećanja, već samo na ono
istinsko u meni i na ono kako sam želela da se osećam, a sada ta osećanja
živim.