Uvek na umu

"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"

петак, 21. децембар 2012.

Ogledalo



Danas sam bila svuda, a nisam bila nikuda. Danas sam bila i tamo i ovde i tamo. Želim da sam samo tamo.

Neprihvatljiva realnost sputava snove.

Svet od snova.

Sanjivi svet.

Moj svet.










                                                                                  Jedne skorije noći...












субота, 8. децембар 2012.

Presedan



*Naslov teksta nema nikakve veze sa temom, jednostavno volim ovu reč.

Poslednjih dana često na predavanjima čujem izraz profesionalni roditelj. To me je navelo na još jedno razmišljanje o nekoj životnoj temi i životu uopšte. Znam da sam već obavestila da će moje dalje pisanje imati umetnički oblik, bez ikakvog pozivanja na realne događaje, međutim sada moram da napravim izuzetak. Trudeći se da prihvatim svoje trenutno zvanje studenta pedagogije, olakšavam sebi te trenutke poimanjem pedagogije kroz umetnički vid. Svako postojanje je umetnost... stoga želim da ispišem nekoliko reči vezanih za navedenu frazu, koja je po mom mišljenju prazna i stvorena radi naučne pevljivosti.

Kao što ne postoji određeni priručnik za življenje i sve njegove sekvence (naučnik u meni!), za prijateljstvo, voljenje, sanjanje... tako ne postoji ni priručnik koji može od nekoga stvoriti roditelja, kako od običnog dela populacije (opet naučnik u meni!), tako ni od nas neobičnih, školovanih pedagoga. Priručnici ne funkcionišu, ali funkcionišu osećanja koji su rezultata zbira pročitanog, doživljenog, viđenog, sašlušanog... sve ono što je u nama iskreno, samo je to potrebno za voljenje. Tako je i sa roditeljstvom.

Razmišljajući da bih napisala knjigu koju bih promovisala kao vodič za roditelje, u smislu privlačenja pažnje širokih masa, shvatila sam da bi prva rečenica u njoj bila „Ovo nije vodič, niti priručnik, ovo je ljubav!“. Smatrajući da je ljubav koja je osnovno osećanje među onim čistim, nevinim, iskrenim i lepim, dalje zaključujem i dokazujem da ona MORA da se sadrži u svakom segmentu egzistencijalizma. A šta je drugo dete, nego nastanak egzistencije, produženje rase? Bitisanje ne znači samo postojati u fizičkoj formi, mnogo je važnije postojati ljubavno.

Onda se u mom umu stvorila još jedna rečenica, koju ću pokušati da preoblikujem na što stilizovaniji način – Dete ne raste u stomaku, već u glavi, a stvara se i rađa srcem. Nažalost, nisam uspela u tome, prvi i najbolji oblik nje se izgubio. No, poenta ovoga jeste sledeća.

Poznato je svima kako dete nastaje, kako se razvija u utrobi majke i kako dolazi na svet. Ovo znanje svima treba da bude poznato, ali znanje koje treba budući roditelji da usvoje se razlikuje od ovog.

Naime, dete se stvara seksualnim putem kada se pozivamo na biologiju, ali kada se pozivamo na moje mišljenje (ovim ne želim da zvučim narcisoidno, već ne mogu da se pozivam na neku drugu nauku, jer sam do ove teorije došla isključivo svojim omiljenim hobijem – neprestanim razmišljanjem o svemu) ono nastaje u mislima. Prvo i osnovno „pravilo“ u roditeljskoj aktivnosti bi bilo zrelo poimanje svojih mogućnosti, spremnosti, želja, planova. Dete se stvara u mislima, jer uz pomoć njih imamo svest o tome koliko smo spremni i sposobni za nešto. Lako je dete začeti ali je teško stvoriti ga. Dete, kao budući čovek, prolazeći kroz manje ili više značajne periode od začetka u majčinim organima do poslednjeg dana svog ovozemaljskog života, je isuviše važna stvar da bi se nepromišljeno stvorila.

Razmisliti! Razmisliti o tome koliki je stepen spremnosti za posvećivanjem nekome, za odricanjem, za odustajanjem od željenog koje nije doživljeno, takođe i o tome koliko je željenog doživljeno. Tek tada je povoljan period za nastanak deteta. Beba koja se stvori u razumu je srećna beba! Ovim želim da kažem, da je dete najveći projekat u životu svakoga, bez obzira kakva poslovna ostvarenost bila, dete nije igračka, iako ono najviše zabavlja. Zato pre nego što se budući roditelji odluče na taj korak, treba da razmisle o najvažnijem zvanju u životu. Jer, nije uloga deteta da stvara roditelje, već je uloga roditelja da dete stvaraju.

Dalje bih se bavila objašnjenjem nastavka rečenice. Kada se završi rast deteta, dolazimo do momenta rađanja. Tu bih navela još jedan izraz od kog se grozim majčinski instikt onih koje nisu ni trudne, a kamoli majke. Majčinski instikt ne postoji dok se dete ne rodi, dok ga majka ne vidi, ne oseti, ne dodirne... kao što se ne može zavoleti neko sa kim se nije imalo nikakvog kontakta, tako se ni nerođena beba ne može zavoleti pre njenog rođenja. Svako osećanje koje trudnica može imati je odraz zbunjenosti i promena, a ne ljubavi koju oseća prema stvorenju koje nosi u sebi, bez obzira što će ono postati za kratko vreme stvorenje zbog koga živi. Poznat je i proces porođaja, ali nije poznato to. Da se dete u svom istintskom smislu, ponovo naglašavam, ne rađa fizičkim putem, već srcem. Nevidljivo, duhovno... dete se rađa uz pomoć ljubavi. Dok majka dete ne zavoli, ono je samo još jedna „kifla“ u mnoštvu drugih beba. Ali, za tren oka prestaje da bude to i postaje najslađe i najvažnije stvorenje za dvoje ljudi. Za majku, u kojoj se tek tada javlja pomenuti instikt o kome je reč, i za oca. Ono što su oni osećali pre toga, među svim osećanjima zbunjenosti i do tad nepoznatih, je prost instikt za produžavanjem rase.

Da rezmiramo, dragi budući roditelji, biti roditelj je najvažnija uloga, takođe i najlepša. A da bi ona bila takva i da bi dete bilo pravo dete određeni uslovi moraju biti ispunjeni. Kasniji deo odgajanja još nisam detaljno proučila, to će biti u nekom narednom pisaniju, ali Vam tvrdim da je čarobna reč ljubav od koje je sve i poteklo. Vi ste se spojili iz ljubavi, dete je pomoću nje rođeno, i pomoću nje će biti odgajeno. Shvatate li šta želim da kažem? Jedino pravilo je ljubav. Ali uz nju treba biti spreman, zreo i odlučan da se nekome potpuno, svakim delom svog postojanja posvetite. Što nije lako, priznaćete. Sve ostalo je na vama.


 



                                                                     Vaša Ernesta u epizodi „Ja pedagog“





Miho <3

уторак, 4. децембар 2012.

DANI



Dani kada smo nastali...
Dani kada smo isplanirani...
Dani kada smo ugledali svet...
Dani kada smo zažalili zbog toga...
Dani kojih se sećamo...
Dani koje mrzimo...
Dani koje želimo, a nemamo...
Dani koje imamo, a ne želimo...
Dani koje i želimo i imamo...
Dani oni suprotni od prethodnih....
Dani kojima ne bismo radili ništa, samo bismo disali...
Dani kada bismo pobegli...
Dani kada se smejemo...
Dani kada plačemo...
Dani kada rigamo, grcamo, cepamo srce...
Dani kada volimo, sanjamo, pevamo, igramo...
Dani kada želimo sve...
Dani kada ne želimo ništa...
Dani koje nazivamo ponedeljkom, utorkom, sredom, četvrtkom, petkom, subotom, nedeljom...
Dani koje nazivamo prokletnim, blaženim, srećnim...
Dani kada smo mi mi, a kada su oni oni...
Dani kada se ogledamo a ne prepoznajemo se...
Dani kada se ogledamo, a prepoznajemo se..
Dani kada se odričemo...
Dani kada smo gladni, žedni...
Dani kada smo zli...
Dani kada smo pošteni...
Dani kada smo plemeniti...
Dani kada smo umorni...
Dani kada smo lepi...
Dani kada smo ružnjikavi...
Dani kada smo prosto ružni...
Dani kada čitamo Prevera...
Dani kada slušamo Dilana...
Dani kada verujemo...
Dani zadovoljstva...
Dani kada ništa ne znamo...
Dani kada nam je sve jasno, i oni drugi dani kada nam je sve nejasno...
Dani kada prihvatamo sebe i svet...
Dani kada smo buntovni...
Dani kada smo svađalice...
Dani kada smo namćori...
Dani kada smo umiljati...
Dani kada smo srećni...
Dani kada smo ostvareni...
Dani kada smo voljeni
Dani kada volimo...
Dani kada idemo...
Dani kada stojimo...
Dani kojim pišemo i čitamo...
Dani radosti...
Dani usplahirenosti...
Dani čežnje...
Dani nemanja...
Dani izobilja...
Dani kada je sve kako treba da bude
Dani koji negiraju da ikada postoje prethodni dani...
Dani kada je sve tu nadomak naših ruku...
Dani kada sanjamo...
Dani kada pijemo...
Dani kada igramo...
Dani kada ubijamo...
Dani kada bivamo ubijeni...
Dani kada dišemo...
Dani kada se gušimo...
Dani nadanja...
Dani beznađa...
Dani...
Dani...
Dani...
.
.
.
Dani moji...
Dani tvoji...
Dani naši...
Dani vaši...
Dani njihovi...
Dani svih nas...
Dani svih dana...
Dani ovoga...
Dani onoga...
Dani konačnosti...
Dani kraja...





четвртак, 1. новембар 2012.

Po jutru se dan poznaje



„Probudio me je sveži vazduh. More je jutros posebno lepo. Miriše drugačije, taji mi radost.“

„Probudio sam se dodirujući svoje hladno lice. Kako je čudno to. Toplo telo, a glava hladna. Volim to kod zime. Tokom noći se vatra ugasi, i svakog jutra ponovo pokazuješ svoju nadmoć ložeći je. Zbog te hladnoće mozak mi drugačije radi, skoro leden, dok ostatkom tela krv ključa. Blažena bila moja zimska jutra.“

„Danas sam ustala kao i uvek. Moje jutro je bilo pre dva sata, dan mi je počeo u šest. Ne znam kako da vam uzvratim jutarnji pozdrav. Žurim na sastanak, dajte mi kafu.“

„Beži! Ne mogu da ustanem. Neću danas ništa da radim. Hoću samo da spavam!!!“

„Evo majke! Nemoj plakati više, mili.“

„Do đavola, ponovo pada kiša. Nisam se naspavala, nisam se odmorila, a ponovo me čeka pakao.“

„Prelepa si. Volim dane kao što je ovaj, koji počinjem pogledom na tvoje lice.“

„Muka mi koliko sam popio prethodne noći. Natekao mi je mozak, a jetra iščezla.“

„Dobro jutro, lepi svete. Dobro jutro, divni živote. Evo me ponovo!“

Nemi kada ustaju nemo pozdravljauju, žale, slave, mrze i vole novi dan.

„Neprocenjivi jutarnji trenuci. Moj grad iz snova i ja. Još jedan dan, još jedno poklanjanje sreće.“

„Koji je danas datum? Hmmm... ne sviđa mi se da ovog dana umrem. Ne volim neparne brojeve, ne bih da danas umrem. Nastaviću da spavam, prespavaću neparnog skota, pa ću se sutra ubiti.“

„Još jedan dan. Još jedan radni dan. Još jedno kurvanje ovog bednog života.“

„Mmm... Kako sam divno spavala. Kuda danas? Šta danas? Kao i svaki dan, i danas je moj dan. Dan u kome uživam, volim, živim!“

Dan je umanjeni život. Jutro je karaketr. Kako ustaješ, tako živiš. Nekako mislim da svi oni žive isto. Niko od njih nije potpuno svestan života i sveta. Svi oni su tu, a nisu nigde. Srećni su zapravo tužni. Tužni su zapravo srećni. I nije bitno kako ležeš već kako ustaješ. Ja nekako mislim da su svi oni ludi, verovatno su svi ljudi ludi. Ne verovatno, već sigurno. U nenormalnom svetu se razlikuju samo nenormalno normalni i normalno ludi, ima još tih jezičkih kombinacija. No, htedoh reći baš to, da je dan život. Ja nekako više volim noć, noć najviše ljubim. Nego, kako ti, prijatelju, ustaješ? Ja ustajem na levu stranu srca.







                                                                                      

                                                                                            S ljubavlju, Ernesta

уторак, 23. октобар 2012.

Ella



U jeziku postoji previše reči koje nam zadaju teškoće u izražavanju, samim tim i u razumevanju onoga o čemu pričamo. Svako umetničko delo nosi svoju poruku koju samo autor zna. Nekada je ona jasna svima, nekada samo visprenima, a nekada je niko ne shvata. Nekada je toliko blesava da ni samom autoru nije u potpunosti razumljiva. Nebitno da li se radi o književnom, likovnom, muzičkom, filmskom delu, jedna stvar je važna, a ona je najpotrebnija gospa. Utočište. Beg od stvaranosti. Borba protiv stvarnosti. Izraz unutrašnjeg JA. Ljubav. Želja. San. Iluzija. Nada. Tuga. Nesreća. Seta. Surovo podsećanje na neuspeh. Neprekidno podsećanje na nepronalaženje. Prosto i jednostavno – umetnost.

Ova uvertira o veličanju umetnosti je mogla biti napisana prostije i jasnije, a da govori isto, možda i više. Ali, je potrebno da bude ovako napisana, iako su se druge rečenice prošle noći nizale u mom mozgu. Potrebno je jer treba shvatiti da ja nisam pisac, bar ne zvanično i ne još uvek, da ja nisam deo umetnosti, bar ne aktivno, ali ja jesam njen konzument (već postajem pripadnik buduće mi profesije sa jasnim i egzaktnim pojmovima) i ja jesam neko ko bez nje ne može. Ovo nije jedno od mojih Coming Back to Life, niti je ovo beg od realnosti, ovo nije ništa od onoga što sam mislila da je ranije. Ovo je borba i gledanje u oči duhovne smrti, vraćanje iz mrtvih u duši, ovo je građenje novog sveta. Mog sveta. Ovo je izazak iz zabluda ulaskom u druge, gore i veće. One negativne. Ples sa nesigurnošću, igra sa nepronalaženjem. Ako ne mogu biti to što želim i volim na javi, mogu u snu. Ne! Ja mogu biti uvek sve što poželim, samo treba da zatvorim oči. I da! Mogu biti sve što poželim i sada, ja sam ono što želim kada pišem.

Ovo liči na ona – obraćenje autora - na početku nekog dela. Ovo može ličiti i na stranice dnevnika, ali ne zavaravajte se, dnevnik, koga sam nazvala Dora, sam pisala jako davno, kao jako mala i jako blesava. Ovo što sada pišem je deo mog pronalaženja. Moja pohvala umetnosti. Želeti i hteti nije isto. Ja imam ono što hoću i volim, ali nemam ono što volim i želim. I više nisam sigurna da li zaslužujem i mogu to da imam. U tome je nesreća, u tome je tuga. Život je blesav i ne nadam se razumnosti, ali se nadam ponovnom osećanju pronalaska. Volim igru duše u sebi koja je započela prvim slovom napisanim posle dugo vremena, posle prestanka mene. Zato ponovo počinjem da pišem.

Jedan od glavnih razloga mog prestanka pisanja je samokritičnost u negativnom kontekstu. Shvatanje da dobar pisac nije svako ko piše i voli to da radi, misleći, pri tom, da to dobro radi. Pisac je neko ko može prostim izažavanjem da kaže suštinu svega. Dobar pisac je onaj koji govori novo, razumljivo, a u svemu tome ima svoj potpis. Stilom pisanja stavlja večiti žig na svoj rad. Postaje karakterističan. Naravno, ovo mišljenje se može promeniti, kao i mnoga moja pređašnja, sadašnja i buduća poimanja sveta, mene same, drugih... ali je sada ovako, i drukčije ne može biti.

Dolaskom u Beograd i početkom dela života u kom sam student, budući akademik, šta god, u meni se nisu javila osećanja koja sam mislila da hoće. Beograd više nije kao što je bio pre tri godine u mojim mislima. Mali je, prljav i nema posebnu čar. Studenstki život više nije ono što sam mislila da će biti. U meni je probudio osećaj ravnodušnosti. Međutim, ta ravnodušnost teži ka konstruktivnom, da budem među najboljim što i jesam. Evo, baš sam se malopre vratila iz čitaonice kao štreber pravi. Imam već nekoliko pluseva, uskoro i nekoliko poena. Intelektualno nadahnuće se zbiva! Pucam od hvaljenja, narcionznosti. Naravno da se ne hvalim, niti sam narcis. Samo vam govorim realnost. Koja bi za svakoga iole normalnog bila nešto najidealnije, no za mene ona to nije. Ravnodušnost.

Zato me evo ponovo ovde. Ponovo pišem. Ponovo ću biti ono što volim, a želim. Fakultet je ono što hoću. Umetnost je ono što želim. Beograd sa pedagogijom i naučnim skupovima hoću i mogu da imam, ali Beograd sa pozorištima je idealni Beograd, onaj Beograd koji volim i želim. Zato ću sada pisati kao i pre, ali možda zrelije. Više neće biti eseja inspirisani ličnim i okolinom, sada će nastajati priče inspirisane nečim samo meni znanim, vama skrivenim. Počinje borba za konačno pronalaženje. Najzad, pozorišta su uvek tu.



Lj, hvala!





                                                                           Beograd, 16. oktobar 2012.








duga kosa









Sreća zbog osećaja da će sve biti pronađeno.

 ~ Osmeh do neba ~


                                                                Beograd, 23. oktobar 2012. 

четвртак, 2. август 2012.

Odlomak iz mog života. Poglavlje: ne zna se koje razočaranje po redu. Voli vas vaša Ernesta!


To je jedan od onih osećaja kada vam zenice igraju nekontrolisanom brzinom. Kada se u grlu steže ona omča koja ne guši, već tera na povraćanje. Onaj osećaj koji vas poništava. Koji minira vaše ja, vas kao osobu, kao biće.

Oko mene je bilo dosta ljudi, tog sumornog, od kiše ubuđalog popodneva, u holu koji je više podsećao na čekaonicu prepunu bolesnika. Čekala sam da me prozovu da uđem u kancelariju, kafileriju duša. Kao u ordinaciju iz koje se izlazi ubijen saznanjem da ste kasno došli, da više ništa ne može da se uradi, da je sve u božjim rukama. Gledala sam oko sebe ljude, mlade, bez posebnosti, bez aure vitalnosti. Niko nije imao preko četrdeset, a kod kuće su ih čekale prazne, samoćom ohlađene postelje, ako su imali sreće možda neki lavež ili mjauk, a ako su imalo sačuvali svoje duhovnosti, onda neka flaša alkohola koji će ublažiti njihov bol. Svi ti robovi kapitalizma, čamotinje, rutine, žrtve robotizovanja ljudske rase su mene uništavali. Saplićući se o stvari, koje sam stavila na pod, jer zaneseni modernim enterijerom graditelji nisu mislili na ljude koji bi trebalo tu da dolaze sa svojim snovima; na čiviluke su zaboravili, oni na čiviluke, a ljudi na mene. Prolazio je prvi sat mog čekanja u istom položaju, prolazilo je vreme, prolazili si radnici te imperije ne obraćajući pažnju na mene, kao da ne postojim, kao da niko ne postoji. Ubijajući moje postojanje, ubijali su i sami sebe. Nemajući u sebi ništa, činili su da sva moja osećanja otupe, da se pretvorim u olupinu, da zaboravim na nervozu koja je tih dana bila prisutna zbog tog sastanka.

Izgubljena u svojim mislima kojih se više ne sećam, a sve više verujući da je u tim trenucima moj razum pobegao daleko u neke druge tmine, protrese me poziv devojke koja me primila sat i pedeset i dva minuta ranije da uđem u kancelariju njenog šefa, glavnog urednika izdavačke kuće. Nije mi prijao naziv „šef“. Nikada nisam volela sterilne nazive koji veštački prijanjaju uz karakteristike određenih profesija, premda je u toj zgradi do tada sve bilo veštačko, zašto ne bi bilo i to? Koračala sam prema toj prostopriji ne znajući više koja su moja očekivanja, niti moja osećanja, o osećajima koje čovek ima u takvim trenucima, nisam više ni razmišljala.

Iza masivnih vrata sedeo je srednjovečni muškarac, čiji izgled se kosio sa njegovom profesionalnom ulogom na ovom svetu. Očekivala sam drugačijeg izgleda nekoga koji određuje sudbine pisaca. Koji bira da li će i koja će književna dela osetiti dodir čitalaca. Više je ličio na prodavca nekretnina ili predstavnika osiguravajuće kuće. Šef je bio pravi šef. Veštački, ulickan, prazan...




Iz nekog razloga, ne znam kog, možda zbog  jedne užasne krize identiteta, moguće je da ovu priču nikada neću završiti. Razmišljajući o mnogo čemu, odlučih da napravim pauzu u svom „pisaniju“, da prestanem da ispisujem sebe dajući svoj um svima na papiru. Trebalo je da ovo bude najbolja, gotovo savršena priča, moja priča. Trebalo je da bude prepuna svih misli koje ključaju poslednje vreme u mom mozgu, ali za sada, će ostati nedovršena. Da li ću se vratiti ponovo u svoj zamišljeni svet pisca? Verovatno hoću. Kada? Ne znam, možda sutra, možda za sedmicu, dve... nekoliko godina, a možda nikad. Ko zna?! Ja ne znam.


                                                                                       Voli vas vaša Ernesta!






„Čuj, Govindo, ovo je jedna od mojih misli koju sam otkrio: mudrost se ne može saopštiti. Mudrost, koju mudrac pokušava da saopšti, zvuči uvek kao ludost.
-         Šališ se? – upita Govinda.
-         Ne šalim se. Kažem ti da šta sam otkrio. Saznanje se može saopštiti, ali ne i
mudrost. Ona se može naći, u njoj se može živeti i biti ponesen njome, sa njom se mogu stvarati čuda, ali se ne može iskazati i naučiti.“

~ Herman Hese, „Sidarta“

субота, 16. јун 2012.

Lepota će spasiti svet!


Dugo sam razmišljala kako da nazovem ovu priču. Još uvek ne znam, verovatno ću to odlučiti po završetku pisanja.

Isprva sam želela da napišem sarkastičan tekst inspirisan novonastalom društvenom grupom – modne blogerke. Ali, ko sam ja da budem sarkastična, naročito ovih dana, kada je sarkazam poslednje što želim? Proučavajući društvenu mrežu Blogger, i pokušavajući da se povežem sa ljudima koji vode blogove slične mom, uglavnom sam nailazila na modne blogerke. Na blogove koje govore o lepoti, modi, garderobi, svaki dan novi post „ovo sam obukla danas“, i slično. Neki su jako lepi, i volim da ih povremeno posetim, međutim neki su bez imalo ukusa i lepote za oko. Moda je jedna vrsta umetnosti, a ja sam na umetnost osetljiva. Iako, nisam zaslepljeni pratilac mode, volim o njoj da pričam, i volim da gledam njena dela. Još uvek nisam potpuno posvećena svom blogu, u smislu aktivnosti na toj mreži, međutim trudim se da sve što postoji na na njemu bude nešto moje, nešto što će postati deo mene.

Tekstove koje sam objavljivala dugo nisam prezentovala javno. Blog je postojao ali samo kao neka vrsta moje relaksacije, umirivanja... Tekstove sam slala, u najvećoj tajnosti, malom broju ljudi koje volim i do čijeg mi je mišljenja stalo. Kada sam shvatila da moje pisanje ima kvalitet, i da ne treba ostati skriveno, počela sam da ga javno pokazujem. Tražeći blogove koje imaju duh sličan mom, one u kojima može da se vidi deo duše autora. Prvo sam naišla na blog jedne divne devojke, Jovane, od koje sam zatražila savete i putokaze u ovom svetu, i koja mi ih je nesebično dala. Kasnije sam naišla na još jedan blog, jedne divne devojke čije ćete postove obožavati. Tako su ta dva bloga postala moja omiljena.

Ovaj tekst sam želela da posvetim jednom posebnom danu u svom životu. Međutim već sam ga posvetila samom blogu, najzad, to je i zaslužio. Moj „Od mekušca do školjke“ je zaslužio da ga pomenem, jer mi je mnogo lepih stvari doneo. Taj dan o kome želim da govorim je za mene značajan na poseban način. Simbolično predstavlja period školovanja čiji kraj sam jedva čekala. Dalje, predstavlja dan lepote. Dan kada se samo o lepoti priča. Taj dan je za mene predstavljao maštu da sam negde, gde najviše želim da budem. Onaj dan kada sam najlepša ikada. Taj dan je dan mature.




Kao i svaka ženska osoba, devojka, želela sam da tog dana izgledam savršeno. Da dam sve od sebe, ne da bi drugi rekli da sam bila takva, već zbog osećaja sreće i zadovoljstva kada sebe vidim na kraju svega. Želela sam da sebi kažem kada se pogledam u ogledalo „Fantastična si! To je to!“. Želela sam da u tradicionalnoj šetnji prođem uživajući, da uživam sa jednom od najboljih drugarica i drugom iz detinjstva, koji nam je bio pratilac. Da uživamo zajedno u lepoti. I tako je bilo.




Kako su tekle pripreme...

O svojoj ideji za maturu nisam mnogo pričala. Najviše sam pričala sa najboljom drugaricom, koja je bila moje oči u Beogradu, tragajući za svim potrebnim stvarima. Velikim delom moj stilista. Pričala sam sa najboljim drugovima, i sa roditeljima. Najvažniji sud je davao tata. Ne zato što bi njegova odluka moje želje promenila, već zato što sam na njegovom licu videla sreću, zadovoljstvo i ponos. I zato što me je to usrećilo.



 
Na internetu sam naišla na novu kolekciju, savršenog Elija Saba. Zaljubivši u apsolutno svaki komad koji sam videla, jedna haljina je bila prava. Prava za taj dan, prava za mene. Ona koja je baš JA, koja me najbolje opisuje. Suptilno upadljiva, bez detalja, savršenog kroja... Haljina koju ću nositi uživajući.




Naravno da nisam originalnu haljinu mogla sebi priuštiti ni u snovima, ali zato je Tvorac svega za nas obične smrtnike stvorio jednu posebnu ženu koja svojim talentom svaki, pa i moj san, može da pretvori u javu. Koviljka - šnajderka koja, osim što mi je te dane ulepšavala svojim radom, ulepšavala ih je i svojom pozitivnom energijom. Ne sumnjajući u njen kvalitet i znanje, bez ikakvog straha sam joj uspeh svog dana poverila.



Kada smo najvažniji problem rešili, trebalo je razmišljati o sledećim. Maturu sam uvek videla kao priliku da iskoristim mogućnosti onih malih ženskih žadovoljstava – tretman lica, profesionalno šminkanje... Iskreno uživanje. Kozmetičar kod koga idem od kada sam krenula da svom izgledu posvećujem pažnju te vrste, je jedna, takođe, posebna žena. Žena koja je majka troje deca, a kojoj svaka devojka može da pozavidi na izgledu, žena koja je prirodno lepa i različita od svih ostalih koleginica, jer nije pokretna reklama asortimana svojih ponuda. Žena koja je organizovana, nestvarno organizovana. Žena koja je pametna, stručna u svom poslu. Ona vrsta osobe o kojoj loše pričaju samo ljubomorni. I najvažnije, ona je neko ko je takođe, jako pozitivan. Oljga, ali ja volim da je zovem Ruskinja.




Na kraju, frizura. Moj frizer je od skoro postao jedan divan dečko. Moja mama ga obožava! Riči! Riči, sem što je fenomenalan frizer, je neko ko može od najgoreg dana da napravi lep i poseban. Osoba koja odiše pozitivnom energijom, sa kojom nije nikada dosadno. Neko koga ne mošete ne voleti. Naravno, moja frizura je bila savršena, kao i sve.




Možete primetiti ono što je meni najvažnije, da su svi oko mene tih dana bili pozitivni i dragi ljudi. A, bez lažne skromnosti, i najbolji u svom poslu. Najvažnije je da uvek oko sebe imamo zrele ličnosti, drage koje nam mogu pokazati lepu stranu lošeg. Ovim se treba voditi uvek, ne samo u ovom slučaju ili nekom sličnom, već u svakom drugom.





Izgled za maturu nije samo haljina, šminka, frizura, postoji još detalja koji su jednako važni, a oko kojih sam se neočekivano mnogo pomučila. Marija i ja smo već na sajtovima raznih brendova pronašle odgovarajuće cipele, nakit, o čijoj ću kupovini kasnije pričati, jer je više ličila na potragu za blagom nego na običnu, normalnu kupovinu. Ono što nisam nikako mogla naći jeste bila torba. Nikako nisam želela da na torbu dam mnogo novca koji ona ne bi zaslužila, ne zbog kvaliteta, niti njenog lošeg izgleda, već zbog svoje namene. Razmišljajući o detalju koji nedostaje, a koji je upotpunio celu kombinaciju, slučajno sam pronašla dve divne sestre. Kreativne i maštovite dame koje uživaju da usrećuju. Sigurna sam u to, jer su se oko boje moje torbe posebno pomučile, a da im to nisam tražila, sada sam im jako zahvalna na tome. One su MM Fashion Team.




Ne kupujem mnogo, ali kada kupujem uvek znam šta, zašto i zbog čega želim. Verovatno zbog toga ne uživam posebno u kupovini jer je uvek teško naći nešto što si planirao, ali srećom, uvek budem zadovoljna, mada uz dosta muke. Tako je bilo i sada. Materijal za haljinu i cipele, koji su bili primarni, su pronađeni odmah. Ono što je nama trima, majki, Mariji i meni, bilo najteže jeste nakit. To je bio potpuni haos, koji je mene izmorio do granice potpune ravnodušnosti. Srećom, moja ratnica, sa snagom i energijom do neba, ne samo za ove banalne stvari, već za svake druge, je sve za mene uradila. Marija je bila prava deveruša kako je kasnije nazvaše. Pustolovina se završila sa srećnim krajem i ja sam mogla da uživam u svoj lepoti tog dana potpuno. Rekoh potpuno? Pa, ne baš.




Tri dana pre mature sam se, zbog kišovitog poslednjeg dana škole, razbolela kako odavno nisam. Uzimajući lekove mnogih vrsta, uspela sam da saniram prehladu. Slomljena potpuno, ipak sam uživala. Opet, zbog svih posebnih ljudi oko sebe. Uživala sam u sebi, u konačnom izgledu, uživala sam u izgledu Ljubice i Teodore, u izgledu drugova, u izgledu svih drugih. Uživala sam u pohvalama, osmesima i pogledima... A najviše sam uživala u svojoj mašti. Najviše sam uživala u Kanskom festivalu koji je postojao u mojoj glavi. Uživala sam potpuno u svemu što sam nosila. Uživala sam u lepoti.





Na kraju, shvatam da ovaj tekst nije kao ostali, nije umetnički, nije ozbiljan, dubokouman. Takođe, nije onakav kakav sam planirala da bude, ali je važan. Važan je jer govori o lepoti, jer govori o pozivitvnim ljudima. Jer govori o nekim snovima. Neka on predstavlja veliko hvala svima koji su bili deo mog dana.



недеља, 10. јун 2012.

Loyal to no one


Naravno da sam kao i svako drugo biće razmišljala o smrti. Više o tuđoj, nego svojoj. Počinjala i da pišem o njoj, ali uvek sam se zaustavljala plašeći se njenog dolaska svojim pominjanjem. Prepuštala sam se neosnovanom sujeverju u strahu da ću je prizvati. Ali, nikada nisam razmišljala načinom na koji sam juče to učinila. Nikada. Da jesam možda bi moj strah nestao i o njoj bih govorila i pisala. Zbog jednog jučerašnjeg razgovora sam jedno književno delo najvoljenijeg Marijasa, kog sam nebrojana puta pomenula, smrt shvatila na još jedan način. Juče nisam o smrti razmišljala povezujući je sa dragima i sobom, razmišljala sam o njoj kao o nečemu što je uvek uz nas. Nakon prvih misli koje su protutnjale mojim umom smrt se iz nečega pretvorila u nekoga. Sada je posmatram kao biće, koje ne postoji svojom voljom, koje je tu jer tako mora da bude. Kao o biću koje, na morbidan način, najviše brine o nama, jer je jedna, a uvek je uz svakoga od nas. Svoje lice pokazuje u trenutku kog se plašimo, u poslednjem, na samom kraju.

„Oni koje govore o meni ne poznaju me, a kad govore vređaju me. Oni koji me poznaju ćute, a kad ćute ne brane me. Tako... Svi me proklinju dok me ne nađu odmaraju se i mene spasavaju, mada se ja nikada ne odmaram.“ – Smrt

Nije mi namera da o Smrti govorim kao srećnoj, prijatnoj stvari, jer to nikako ne msilim, ono što ne zavisi od mog mišljenja je činjenica da je ona prirodna, da je deo života, iako se njom on završava. Nesreća je u tome što je tragična, često nepoštena i nikada prihvatljiva. U bolu i svojoj prirodi smo nepravedni prema njoj, jer ona ne odlučuje kada će biti naš poslednji čas, ona ne odlučuje ni kako ćemo otići, to ne odlučuje ona, ne odlučujemo ni mi, odlučuje nešto ili neko drugi kog ne znam. Tog nekoga ne mogu nazvati Sudbinom, jer u nju ne verujem. Ne mogu nazvati Bogom, jer iz nekog razloga ne mislim da je do njega, premda ga uvek krivim za onaj osećaj praznine čijeg se sećanja plašim, onog koji se širi kao otrovni korov u grudima kada se Smrt pokaže. Dalje, ne mogu zaslugu za kraj pripisati ni Đavolu, jer njegovo postojanje ne priznajem. Ne znam do koga je, ali znam da do nje nije. Smrt je samo dželat koji izvršava svoj posao. Najzad, ona je jedina u tom trenutku uz nas, jer jedina zna šta dalje sledi.

Prvi put mi je teško da pisanje nastavim, prvi put ne znam kako to da uradim. Nikada je nisam pominjala koliko sam sad to činila, jer se uvek na samom početku javljao osećaj stege u grlu. Onaj osećaj koji nije zbog neprijatnosti, niti zbog strepnje, onaj osećaj čiji je uzrok strah. Oborila sam svoj lični rekord staloženosti, ali se obruč u grlu steže, svakim sekundom jače. Nemam hrabrosti ni da je oslovim sada na kraju, ne smem. Strah je tu. Zato ću završiti jednim stihom i pesmom koja me iz nekog razloga uvek asocira na nju. Na gorepomenutu.

You said we die alone, in this case you were right
No friends by your side or family in sight
There'll be no talking your way out this time
So don't count the cash ‘cause you leave it behind”



недеља, 29. април 2012.

Kada nedelja prestaje da bude nedelja i postaje savršen dan


Sunce na koži. Toplota koja obavija. Zatvorenih očiju udišem vazduh koji podseća na leto. Ulicom idem nasmejana, jer je tu, konačno je tu. Proleće! Pravo proleće. Nalik letu. Drugo ime sreće. Moje, baš moje. Po mojoj meri. Skrojeno za mene. Vreme kada ne moram da budem sama da bih bila ja. Sunce – moj životni pokretač, važniji od vode i hrane. Vreme kada mogu da budem musava od sladoleda, jer ne znam da ga jedem, niti želim da naučim. I ta čokolada na licu boji sreću. Ovaj vikend je bio obojen mojim bojama. Ovaj vikend je bio baš za mene. Obojen prolećem, obojen mirom i osmehom.

Do pre nekoliko meseci sam živela za vikend. Sve je počinjalo u petak, a završavalo se nedeljom ujutru. Da li je to do podele dana u sedmici – oni kada idemo i kada ne idemo u školu – na koju smo naučeni kao mali, od prvog školskog dana, ili do toga što volim da izlazim, ne znam. Ono što sada znam, jeste da moje vreme ne traje samo vikendom, i danima koji ne pripadaju njemu, a značajni su po nečemu, već sada traje stalno, jer tako hoću. Neprekidno se vodim onim Tolstojevim „Ako želiš da budeš srećan, budi.“ Želim da budem srećna, jesam i biću. Jer ja tako želim, jer je sreća u malim stvarima koje sebi svakodnevno poklanjam. Jer je moja sreća u osmehu koji imam poslednjih godinu dana, jer je moja sreća u muzici, knjigama, filmovima. Jer je moja sreća u mojim ljudima. Ona je i u suncu. Ona je u danima koji su iza mene. Ona je tu uvek kada hoću, jer imam sebe, pravu sebe.

Počelo je sve spontano. Izlazak sa jednim od najboljih drugova u grad. Umetničko-klošarski izlazak. Onakav koji se pamti, jer je imao dušu. Jer je imao nešto što nama znači. Jer nije zavisio od novca, od skupog mesta. Jer je zavisio od nas dvoje, od tople noći, od atmosfere na žurki koja je nastala uticajem male grupe raspoloženih ljudi. Jer je zavisila od muzike. Od svega onoga što oslobađa ono istinsko u nama. Veče koje je zavisilo od nas. Zbog toga ono i jeste bilo takvo, savršeno.



Nastavilo se u prvim jutarnjim časovima. Odlaskom na moje sveto mesto. Na doručak koji nigde nije ukusniji kao tu. Na onaj doručak koji naručujem prethodnog dana. Onde gde sam stvorena, onde gde su moje omiljene osobe.

Ceo taj dan je bio za odmor, uživanje, opuštenje. Završen jako rano, da bi se naredni iskoristio potpuno.

Ova nedelja. Jedna od najlepših. Neobična. Neverovatno lepa. Stvorena za uživanje. Sunčano i toplo od samog početka dana. Rano ustajanje. Priprema doručka, takvog da on nije samo hrana za telo, već je hrana za dušu. Taj deo dana je postepeno postao moj ritual. Kada dan počne tako, uvek je dobar. Uvek je ovakav kakav je bio. Ovaj dan je potpuno iskorišćen. Bio je onakav kakvog sam ga osmislila veče pre, i još bolji. Nijedan njegov momenat nije bačen i izgubljen. Svaki sekund iskorišćen. Na korisno – na učenje. Na hedonističko – uživanje u omiljenim jelima i omiljenom piću. Na neizbrisivo – na lepe trenutke sa dragim ljudima.

Nesvakidašnja nedelja. Nedelja koja dokazuje da je potcenjena, da nije sumorna sama po sebi. Da je kamen spoticanja u redosledu dana zbog čovekovog shvatanja nje. Nedelja koja mi je rekla da može biti divna samo ako to želimo. Ako se potrudimo.

Vikend. Sunčan. Prijatan meni, velikom meteoropati. Vikend koji je još jednom stavio na test moju snagu. Moje nevidljive kandže kojima se branim od loših. Još jedan vikend koji me uči, budi, veseli, vikend koji mi daje život. Mnogi žive, ali nemaju život. Ja imam svoj život. Nije savršen, ali njegove nesavršenosti ne dolaze do izražaja tokom ovih dana. Život koji volim. Onaj koji ide visoko, koji me uzdiže. Život po mojoj meri.


среда, 18. април 2012.

Rođendan


Ovo je prvi tekst koji posvećujem potpuno i samo sebi. Inspirisana sobom, svojim životom, onim što sam i onim što me čini.

11. april '12.


Verujem da sam kao mala bila uzbuđena zbog svog rođendana, ali je to izbrisano iz mog sećanja, jer odavno nisam tom danu pridavala pažnju ove vrste. Svoj dan sam volela, značio mi je, značile su mi sve čestitke, značio mi je svaki trenutak tog dana, ali...

Ali...

...Ne znam da li je do godina u kojima sazrevamo, do ulaska u pubertet, ne znam ni jesam li u njemu kratko ili odavno, ni da li sam ga prevazišla ili ne. Ono što znam jeste da ponovo imam sebe. Koji je tačan razlog moje krize identiteta, ne znam - zapravo vam ga prećutkujem - ali ono što znam jeste, da u poslednjih nekoliko meseci, sem onim normalnih kriza „magarećih godina“, koje od svakog iole normalnog ljudskog bića naprave magarca, nisam imala one periode zatvaranja i povlačenja u sebe u potrazi za sobom. Za onom pravom sobom, kakva sam bila kao dete, kakva sam sada. Zato mi znači taj dan. Znači mi 15. april ove godine kada ću napuniti devetnaest godina.

Ake Toda, jako davno


Kako je moj život počeo? Vrlo lako – mama i tata su se zaljubili. Iskreno, ne znam mnogo o njihovom upoznavanju. Nikada nisam osećala interesovanje za taj period njihovih života. Pretpostavljam da sam oduvek poštovala njihovo nepričanje o tome. Ljudi koji se vole da bi opstajali u ljubavi i hranili je, ne treba mnogo da pričaju o njoj. Ko ne priča mnogo o voljenoj osobi, taj je istinski voli. Najzad, ne treba tom delu mog nastanka pridavati veću važnost, analizirati detalje, važno je samo da se trenutak njihovog upoznavanja odigrao i stvorio priliku mog nastajanja. Tako sam nastala ja, rođena, voljena od strane mame, tate, i svih oko sebe.

~ ~ ~

Moje odrastanje? Moje odrastenje je, zasigurno, bilo najlepše doba mog života. Odrasla sam kod babe i dede, u Bakionici, okružena svim divnim ljudima od kojih sam mogla samo ljubav da dobijem. Velike količine ljubavi. Nestvarno mnogo nežnosti. Vaspitne kazne i lekcije kada je vreme bilo za njih. Mudrosti. Najlepše uspomene. Tri majke. Braću. Nekoga kome sam sve na svetu. Nekoga kome sam Leptirica. Dedu Matorog. Lindu. Dobila sam sve, najviše. Tada sam dobila sebe. Tada sam skrojena u ovo što sam sada. Tada sam bila Ake Toda, tada sam postala ja. Ovakva ja, kakva sam sada.

Moje skrovište, neki davni dan


Dva važna doba mog života, ukratko prepričana.

Međutim, ono zbog čega je devetnaesti rođendan meni toliko značajan jeste činjenica da u ovu godinu svog života ulazim odbacujući stege koje su me sputavale da budem prava ja. Da živim onako kako želim. Da budem okružena ljudima koji mi odgovaraju u svakom smislu. Da se odvojim od onih koji me vuku na stranu kojom ne želim ići. Jednostavno „ponovo počinjem da dišem“. Ponovo se budim, ponovo sanjam, ponovo se smejem, ponovo sam ja. Onakva kao pre tri godine, onakva kakva sam bila kada sam se budila u babinom i dedinom krevetu i gledala brezu koja je pravila najlepše senke. Ona - duša je mirna samo kada grane savijaju vetrovi - ja. Baš ta ja, ali sada sa više snage, odlučnosti, zrelosti i sa velikim iskustvom. Svim tim što mi omogućava da vidim dobre ljude, da odbacim loše. Da shvatim šta želim i da težim ka tome. Takva ja, sada stvara odbrambene mehanizme, vidi i stvara dobro kada ga nema, snove i želje posmatra planovima koje će realizovati. Tera sve koji je sputavaju, još više oko sebe steže i drži čvrsto one koje voli i koji je istinski vole.

~ ~ ~

Teško mi je da pratim misli sa početka teksta, jer sam sam početak napisala dan pre nego što ću rođendan početi da slavim. Tog dana sam bila u posebnom sentimentalnom raposloženju. U istinskoj, nežnoj, emotivnoj nestabilnosti. Takvoj, jer je to bio dan pred dolazak mojih najboljih prijatelja, koji mi neizdrživo fale. Budući da sam se u tim trenucima ponašala kao prava plačljivica, raznežena činjenicom da u ovu godinu svog života ulazim na najbolji način, koji traje već pola godine, raznežena jer sam želela da taj dan mog slavlja bude zaista poseban, najbolji do sada. Onaj dan koji ću sama skrojiti za sebe. Onaj dan čiji ću svaki trenutak krojiti po svojoj meri, onaj dan koji će biti jedan od najlepših.

13. april '12. Marija i ja


13.april '12. Miloš i ja


I beše tako. Amin.

Samo ne jedan, behu to pet dana slavlja, nezaboravnih minuta rasterećenosti, nebrige, nestvarno dobri, nestvarno srećni. Upotpunjeni prisustvom najdražih. Prepuni spontanosti. Dragih ljudi, divnih reči... Dokaz da „Nikad ne treba ništa planirati.“ ne važi uvek. Dokaz da ne treba da se plašim sreće, da je ona prisutna i da je deo mog života.

14. april '12. Ljubica, Teodora i ja


Dani emotivnog lebdenja.

Dani sreće.

Dani zanosa.

Dani slavlja.

Igre.

Provoda.

Ljubavi.

Prijateljstva.

Savršeni.

Dani noći.

Najvoljenije noći.

Noć volim. Noć obožavam.

Dani, moji dani. Baš za mene.



~ ~ ~

Simbolika – da ili ne?
Koincidencija – da ili ne?

Ne znam. Saznanje da mi po drugi put rođendan na dan Vaskrsa, nametnuo mi je misao da to nije slučajno. Da je to u, izvesnom smislu, savršen način da se oprostim i u celosti zaboravim na loš period koji je predugo trajao. Upravo sam to učinila. I sada, sam slobodna, sada nastavljam ono što sam započela pre godinu dana. Izlaskom iz beznađa u idilu, koja je sada cela, potpuna, i moja. Navikla sam se na nju, prilagodila i saživela sa osećajima mira i spokoja. Sada sam ovde. Ja. Prava ja. Onakva kakvu me poznaju moji. Onakvu kakvu me oni vole. Sada su samo pravi tu, kao i svih ovih godina. Ali sada su nam oči otvorene. Sada znamo sve. I sada uživamo u tom saznanju, sada uživamo u sebi i zajedničkim trenucima.

11. april '12. oko sedam sati, jedno posebno jutro


Tako – sad i zanavek.

Hvala, porodici, široj i užoj, i onima uz koje sam, takođe odrastala, hvala mojim najdražim i najboljim prijateljima, hvala svim drugim divnim ljudima. Bilo je bolje nego što sam želela. Bilo je najdivnije ikada.

15.april '12. početak dugoočekivane noći


~ Na slikama - najbolji, deo najdražih, deo mog sveta. Ostatak mog sveta, mojih ljudi, će se prepoznati.