''Život je samo mauvais quart d'heure koji se sastoji od izuzetnih trenutaka.''
Uvek na umu
"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"
петак, 21. децембар 2012.
субота, 8. децембар 2012.
Presedan
*Naslov teksta
nema nikakve veze sa temom, jednostavno volim ovu reč.
Poslednjih dana
često na predavanjima čujem izraz profesionalni roditelj. To me je
navelo na još jedno razmišljanje o nekoj životnoj temi i životu uopšte. Znam da
sam već obavestila da će moje dalje pisanje imati umetnički oblik, bez ikakvog
pozivanja na realne događaje, međutim sada moram da napravim izuzetak. Trudeći
se da prihvatim svoje trenutno zvanje studenta pedagogije, olakšavam sebi te
trenutke poimanjem pedagogije kroz umetnički vid. Svako postojanje je
umetnost... stoga želim da ispišem nekoliko reči vezanih za navedenu frazu,
koja je po mom mišljenju prazna i stvorena radi naučne pevljivosti.
Kao što ne
postoji određeni priručnik za življenje i sve njegove sekvence (naučnik u
meni!), za prijateljstvo, voljenje, sanjanje... tako ne postoji ni priručnik
koji može od nekoga stvoriti roditelja, kako od običnog dela populacije (opet
naučnik u meni!), tako ni od nas neobičnih, školovanih pedagoga. Priručnici ne
funkcionišu, ali funkcionišu osećanja koji su rezultata zbira pročitanog,
doživljenog, viđenog, sašlušanog... sve ono što je u nama iskreno, samo je to
potrebno za voljenje. Tako je i sa roditeljstvom.
Razmišljajući da
bih napisala knjigu koju bih promovisala kao vodič za roditelje, u smislu
privlačenja pažnje širokih masa, shvatila sam da bi prva rečenica u njoj bila
„Ovo nije vodič, niti priručnik, ovo je ljubav!“. Smatrajući da je ljubav koja
je osnovno osećanje među onim čistim, nevinim, iskrenim i lepim, dalje zaključujem
i dokazujem da ona MORA da se sadrži u svakom segmentu egzistencijalizma. A šta
je drugo dete, nego nastanak egzistencije, produženje rase? Bitisanje ne znači
samo postojati u fizičkoj formi, mnogo je važnije postojati ljubavno.
Onda se u mom umu
stvorila još jedna rečenica, koju ću pokušati da preoblikujem na što
stilizovaniji način – Dete ne raste u stomaku, već u glavi, a stvara
se i rađa srcem. Nažalost,
nisam uspela u tome, prvi i najbolji oblik nje se izgubio. No, poenta ovoga
jeste sledeća.
Poznato je svima
kako dete nastaje, kako se razvija u utrobi majke i kako dolazi na svet. Ovo
znanje svima treba da bude poznato, ali znanje koje treba budući roditelji da
usvoje se razlikuje od ovog.
Naime, dete se
stvara seksualnim putem kada se pozivamo na biologiju, ali kada se pozivamo na
moje mišljenje (ovim ne želim da zvučim narcisoidno, već ne mogu da se pozivam
na neku drugu nauku, jer sam do ove teorije došla isključivo svojim omiljenim
hobijem – neprestanim razmišljanjem o svemu) ono nastaje u mislima. Prvo i
osnovno „pravilo“ u roditeljskoj aktivnosti bi bilo zrelo poimanje svojih
mogućnosti, spremnosti, želja, planova. Dete se stvara u mislima, jer uz pomoć
njih imamo svest o tome koliko smo spremni i sposobni za nešto. Lako je dete začeti
ali je teško stvoriti ga. Dete, kao budući čovek, prolazeći kroz manje ili više
značajne periode od začetka u majčinim organima do poslednjeg dana svog
ovozemaljskog života, je isuviše važna stvar da bi se nepromišljeno stvorila.
Razmisliti! Razmisliti o tome koliki je stepen spremnosti za
posvećivanjem nekome, za odricanjem, za odustajanjem od željenog koje nije
doživljeno, takođe i o tome koliko je željenog doživljeno. Tek tada je povoljan
period za nastanak deteta. Beba koja se
stvori u razumu je srećna beba! Ovim želim da kažem, da je dete najveći
projekat u životu svakoga, bez obzira kakva poslovna ostvarenost bila, dete
nije igračka, iako ono najviše zabavlja. Zato pre nego što se budući roditelji
odluče na taj korak, treba da razmisle
o najvažnijem zvanju u životu. Jer, nije uloga deteta da stvara roditelje,
već je uloga roditelja da dete stvaraju.
Dalje bih se
bavila objašnjenjem nastavka rečenice. Kada se završi rast deteta, dolazimo do
momenta rađanja. Tu bih navela još jedan izraz od kog se grozim majčinski instikt onih koje nisu ni
trudne, a kamoli majke. Majčinski instikt ne postoji dok se dete ne rodi, dok
ga majka ne vidi, ne oseti, ne dodirne... kao što se ne može zavoleti neko sa
kim se nije imalo nikakvog kontakta, tako se ni nerođena beba ne može zavoleti pre njenog rođenja. Svako osećanje
koje trudnica može imati je odraz zbunjenosti i promena, a ne ljubavi koju
oseća prema stvorenju koje nosi u sebi, bez obzira što će ono postati za kratko
vreme stvorenje zbog koga živi. Poznat je i proces porođaja, ali nije poznato
to. Da se dete u svom istintskom smislu, ponovo naglašavam, ne rađa fizičkim
putem, već srcem. Nevidljivo, duhovno... dete se rađa uz pomoć ljubavi. Dok
majka dete ne zavoli, ono je samo još jedna „kifla“ u mnoštvu drugih beba. Ali,
za tren oka prestaje da bude to i postaje najslađe i najvažnije stvorenje za
dvoje ljudi. Za majku, u kojoj se tek tada javlja pomenuti instikt o kome je
reč, i za oca. Ono što su oni osećali pre toga, među svim osećanjima
zbunjenosti i do tad nepoznatih, je prost instikt za produžavanjem rase.
Da rezmiramo,
dragi budući roditelji, biti roditelj je najvažnija uloga, takođe i najlepša. A
da bi ona bila takva i da bi dete bilo pravo
dete određeni uslovi moraju biti ispunjeni. Kasniji deo odgajanja još nisam
detaljno proučila, to će biti u nekom narednom pisaniju, ali Vam tvrdim da je
čarobna reč ljubav od koje je sve i poteklo. Vi ste se spojili iz ljubavi,
dete je pomoću nje rođeno, i pomoću nje će biti odgajeno. Shvatate li šta želim
da kažem? Jedino pravilo je ljubav. Ali uz nju treba biti spreman, zreo i
odlučan da se nekome potpuno, svakim delom svog postojanja posvetite. Što nije
lako, priznaćete. Sve ostalo je na vama.
Vaša Ernesta u epizodi „Ja pedagog“
Miho <3 |
уторак, 4. децембар 2012.
DANI
Dani kada smo
nastali...
Dani kada smo
isplanirani...
Dani kada smo
ugledali svet...
Dani kada smo
zažalili zbog toga...
Dani kojih se
sećamo...
Dani koje
mrzimo...
Dani koje želimo,
a nemamo...
Dani koje imamo,
a ne želimo...
Dani koje i
želimo i imamo...
Dani oni suprotni
od prethodnih....
Dani kojima ne
bismo radili ništa, samo bismo disali...
Dani kada bismo
pobegli...
Dani kada se
smejemo...
Dani kada
plačemo...
Dani kada rigamo,
grcamo, cepamo srce...
Dani kada volimo,
sanjamo, pevamo, igramo...
Dani kada želimo
sve...
Dani kada ne
želimo ništa...
Dani koje
nazivamo ponedeljkom, utorkom, sredom, četvrtkom, petkom, subotom, nedeljom...
Dani koje
nazivamo prokletnim, blaženim, srećnim...
Dani kada smo mi
mi, a kada su oni oni...
Dani kada se
ogledamo a ne prepoznajemo se...
Dani kada se
ogledamo, a prepoznajemo se..
Dani kada se
odričemo...
Dani kada smo
gladni, žedni...
Dani kada smo
zli...
Dani kada smo
pošteni...
Dani kada smo
plemeniti...
Dani kada smo
umorni...
Dani kada smo
lepi...
Dani kada smo ružnjikavi...
Dani kada smo
prosto ružni...
Dani kada čitamo
Prevera...
Dani kada slušamo
Dilana...
Dani kada
verujemo...
Dani
zadovoljstva...
Dani kada ništa
ne znamo...
Dani kada nam je
sve jasno, i oni drugi dani kada nam je sve nejasno...
Dani kada prihvatamo
sebe i svet...
Dani kada smo
buntovni...
Dani kada smo
svađalice...
Dani kada smo
namćori...
Dani kada smo
umiljati...
Dani kada smo
srećni...
Dani kada smo
ostvareni...
Dani kada smo
voljeni
Dani kada
volimo...
Dani kada
idemo...
Dani kada stojimo...
Dani kojim pišemo
i čitamo...
Dani radosti...
Dani
usplahirenosti...
Dani čežnje...
Dani nemanja...
Dani izobilja...
Dani kada je sve kako treba da bude
Dani koji
negiraju da ikada postoje prethodni dani...
Dani kada je sve tu
nadomak naših ruku...
Dani kada
sanjamo...
Dani kada
pijemo...
Dani kada
igramo...
Dani kada
ubijamo...
Dani kada bivamo
ubijeni...
Dani kada
dišemo...
Dani kada se
gušimo...
Dani nadanja...
Dani beznađa...
Dani...
Dani...
Dani...
.
.
.
Dani moji...
Dani tvoji...
Dani naši...
Dani vaši...
Dani njihovi...
Dani svih nas...
Dani svih dana...
Dani ovoga...
Dani onoga...
Dani
konačnosti...
Dani kraja...
четвртак, 1. новембар 2012.
Po jutru se dan poznaje
„Probudio me je
sveži vazduh. More je jutros posebno lepo. Miriše drugačije, taji mi radost.“
„Probudio sam se
dodirujući svoje hladno lice. Kako je čudno to. Toplo telo, a glava hladna.
Volim to kod zime. Tokom noći se vatra ugasi, i svakog jutra ponovo pokazuješ
svoju nadmoć ložeći je. Zbog te hladnoće mozak mi drugačije radi, skoro leden,
dok ostatkom tela krv ključa. Blažena bila moja zimska jutra.“
„Danas sam ustala
kao i uvek. Moje jutro je bilo pre dva sata, dan mi je počeo u šest. Ne znam
kako da vam uzvratim jutarnji pozdrav. Žurim na sastanak, dajte mi kafu.“
„Beži! Ne mogu da
ustanem. Neću danas ništa da radim. Hoću samo da spavam!!!“
„Evo majke! Nemoj
plakati više, mili.“
„Do đavola,
ponovo pada kiša. Nisam se naspavala, nisam se odmorila, a ponovo me čeka
pakao.“
„Prelepa si. Volim
dane kao što je ovaj, koji počinjem pogledom na tvoje lice.“
„Muka mi koliko
sam popio prethodne noći. Natekao mi je mozak, a jetra iščezla.“
„Dobro jutro,
lepi svete. Dobro jutro, divni živote. Evo me ponovo!“
Nemi kada ustaju
nemo pozdravljauju, žale, slave, mrze i vole novi dan.
„Neprocenjivi jutarnji
trenuci. Moj grad iz snova i ja. Još jedan dan, još jedno poklanjanje sreće.“
„Koji je danas datum?
Hmmm... ne sviđa mi se da ovog dana umrem. Ne volim neparne brojeve, ne bih da
danas umrem. Nastaviću da spavam, prespavaću neparnog skota, pa ću se sutra
ubiti.“
„Još jedan dan. Još
jedan radni dan. Još jedno kurvanje ovog bednog života.“
„Mmm... Kako sam
divno spavala. Kuda danas? Šta danas? Kao i svaki dan, i danas je moj dan. Dan
u kome uživam, volim, živim!“
Dan je umanjeni život. Jutro je karaketr. Kako ustaješ,
tako živiš. Nekako mislim da svi oni žive isto. Niko od njih nije potpuno
svestan života i sveta. Svi oni su tu, a nisu nigde. Srećni su zapravo tužni. Tužni
su zapravo srećni. I nije bitno kako ležeš već kako ustaješ. Ja nekako mislim
da su svi oni ludi, verovatno su svi ljudi ludi. Ne verovatno, već sigurno. U nenormalnom
svetu se razlikuju samo nenormalno normalni i normalno ludi, ima još tih jezičkih
kombinacija. No, htedoh reći baš to, da je dan život. Ja nekako više volim noć,
noć najviše ljubim. Nego, kako ti, prijatelju, ustaješ? Ja ustajem na levu stranu srca.
S ljubavlju, Ernesta
уторак, 23. октобар 2012.
Ella
U jeziku postoji previše reči koje nam zadaju
teškoće u izražavanju, samim tim i u razumevanju onoga o čemu pričamo. Svako
umetničko delo nosi svoju poruku koju samo autor zna. Nekada je ona jasna
svima, nekada samo visprenima, a nekada je niko ne shvata. Nekada je toliko
blesava da ni samom autoru nije u potpunosti razumljiva. Nebitno da li se radi
o književnom, likovnom, muzičkom, filmskom delu, jedna stvar je važna, a ona je
najpotrebnija gospa. Utočište. Beg
od stvaranosti. Borba protiv stvarnosti. Izraz unutrašnjeg JA. Ljubav. Želja.
San. Iluzija. Nada. Tuga. Nesreća. Seta. Surovo podsećanje na neuspeh. Neprekidno podsećanje na nepronalaženje. Prosto i jednostavno – umetnost.
Ova uvertira o veličanju umetnosti je mogla biti
napisana prostije i jasnije, a da govori isto, možda i više. Ali, je potrebno
da bude ovako napisana, iako su se druge rečenice prošle noći nizale u mom
mozgu. Potrebno je jer treba shvatiti da ja nisam pisac, bar ne zvanično i ne
još uvek, da ja nisam deo umetnosti, bar ne aktivno, ali ja jesam njen
konzument (već postajem pripadnik buduće mi profesije sa jasnim i egzaktnim
pojmovima) i ja jesam neko ko bez nje ne može. Ovo nije jedno od mojih Coming Back to Life, niti je ovo beg od
realnosti, ovo nije ništa od onoga što sam mislila da je ranije. Ovo je borba i
gledanje u oči duhovne smrti, vraćanje
iz mrtvih u duši, ovo je građenje novog sveta. Mog sveta. Ovo je izazak iz
zabluda ulaskom u druge, gore i veće. One negativne. Ples sa nesigurnošću, igra
sa nepronalaženjem. Ako ne mogu biti to što želim i volim na javi, mogu u snu.
Ne! Ja mogu biti uvek sve što poželim, samo treba da zatvorim oči. I da! Mogu
biti sve što poželim i sada, ja sam ono što želim kada pišem.
Ovo liči na ona – obraćenje autora - na početku
nekog dela. Ovo može ličiti i na stranice dnevnika, ali ne zavaravajte se,
dnevnik, koga sam nazvala Dora, sam pisala jako davno, kao jako mala i jako
blesava. Ovo što sada pišem je deo mog pronalaženja. Moja pohvala umetnosti.
Želeti i hteti nije isto. Ja imam ono što hoću i volim, ali nemam ono što volim
i želim. I više nisam sigurna da li
zaslužujem i mogu to da imam. U tome je nesreća, u tome je tuga. Život je
blesav i ne nadam se razumnosti, ali se nadam ponovnom osećanju pronalaska.
Volim igru duše u sebi koja je započela prvim slovom napisanim posle dugo
vremena, posle prestanka mene. Zato
ponovo počinjem da pišem.
Jedan od glavnih razloga mog prestanka pisanja je
samokritičnost u negativnom kontekstu. Shvatanje da dobar pisac nije svako ko
piše i voli to da radi, misleći, pri tom, da to dobro radi. Pisac je neko ko
može prostim izažavanjem da kaže suštinu svega. Dobar pisac je onaj koji govori
novo, razumljivo, a u svemu tome ima svoj potpis. Stilom pisanja stavlja večiti
žig na svoj rad. Postaje karakterističan. Naravno, ovo mišljenje se može
promeniti, kao i mnoga moja pređašnja, sadašnja i buduća poimanja sveta, mene
same, drugih... ali je sada ovako, i drukčije ne može biti.
Dolaskom u Beograd i početkom dela života u kom
sam student, budući akademik, šta god, u meni se nisu javila osećanja koja sam
mislila da hoće. Beograd više nije kao što je bio pre tri godine u mojim
mislima. Mali je, prljav i nema posebnu čar. Studenstki život više nije ono što
sam mislila da će biti. U meni je probudio osećaj ravnodušnosti. Međutim, ta
ravnodušnost teži ka konstruktivnom, da budem među najboljim što i jesam. Evo, baš
sam se malopre vratila iz čitaonice kao štreber pravi. Imam već nekoliko
pluseva, uskoro i nekoliko poena. Intelektualno nadahnuće se zbiva! Pucam od
hvaljenja, narcionznosti. Naravno da se ne hvalim, niti sam narcis. Samo vam
govorim realnost. Koja bi za svakoga iole normalnog bila nešto najidealnije, no
za mene ona to nije. Ravnodušnost.
Zato me evo ponovo ovde. Ponovo pišem. Ponovo ću
biti ono što volim, a želim. Fakultet je ono što hoću. Umetnost je ono što
želim. Beograd sa pedagogijom i naučnim skupovima hoću i mogu da imam, ali
Beograd sa pozorištima je idealni Beograd, onaj Beograd koji volim i želim.
Zato ću sada pisati kao i pre, ali možda zrelije. Više neće biti eseja
inspirisani ličnim i okolinom, sada će nastajati priče inspirisane nečim samo meni
znanim, vama skrivenim. Počinje borba za konačno pronalaženje. Najzad, pozorišta su uvek tu.
Lj,
hvala!
Beograd,
16. oktobar 2012.
duga kosa |
Sreća zbog osećaja da će sve biti pronađeno.
~ Osmeh do neba ~
Beograd, 23. oktobar 2012.
четвртак, 2. август 2012.
Odlomak iz mog života. Poglavlje: ne zna se koje razočaranje po redu. Voli vas vaša Ernesta!
To je jedan od
onih osećaja kada vam zenice igraju nekontrolisanom brzinom. Kada se u grlu
steže ona omča koja ne guši, već tera na povraćanje. Onaj osećaj koji vas
poništava. Koji minira vaše ja, vas kao osobu, kao biće.
Oko mene je bilo
dosta ljudi, tog sumornog, od kiše ubuđalog popodneva, u holu koji je više
podsećao na čekaonicu prepunu bolesnika. Čekala sam da me prozovu da uđem u
kancelariju, kafileriju duša. Kao u ordinaciju iz koje se izlazi ubijen
saznanjem da ste kasno došli, da više ništa ne može da se uradi, da je sve u
božjim rukama. Gledala sam oko sebe ljude, mlade, bez posebnosti, bez aure
vitalnosti. Niko nije imao preko četrdeset, a kod kuće su ih čekale prazne,
samoćom ohlađene postelje, ako su imali sreće možda neki lavež ili mjauk, a ako
su imalo sačuvali svoje duhovnosti, onda neka flaša alkohola koji će ublažiti
njihov bol. Svi ti robovi kapitalizma, čamotinje, rutine, žrtve robotizovanja
ljudske rase su mene uništavali. Saplićući se o stvari, koje sam stavila na
pod, jer zaneseni modernim enterijerom graditelji nisu mislili na ljude koji bi
trebalo tu da dolaze sa svojim snovima; na čiviluke su zaboravili, oni na
čiviluke, a ljudi na mene. Prolazio je prvi sat mog čekanja u istom položaju,
prolazilo je vreme, prolazili si radnici te imperije ne obraćajući pažnju na
mene, kao da ne postojim, kao da niko ne postoji. Ubijajući moje postojanje,
ubijali su i sami sebe. Nemajući u sebi ništa, činili su da sva moja osećanja
otupe, da se pretvorim u olupinu, da zaboravim na nervozu koja je tih dana bila
prisutna zbog tog sastanka.
Izgubljena u
svojim mislima kojih se više ne sećam, a sve više verujući da je u tim
trenucima moj razum pobegao daleko u neke druge tmine, protrese me poziv
devojke koja me primila sat i pedeset i dva minuta ranije da uđem u kancelariju
njenog šefa, glavnog urednika izdavačke kuće. Nije mi prijao naziv „šef“.
Nikada nisam volela sterilne nazive koji veštački prijanjaju uz karakteristike
određenih profesija, premda je u toj zgradi do tada sve bilo veštačko, zašto ne
bi bilo i to? Koračala sam prema toj prostopriji ne znajući više koja su moja
očekivanja, niti moja osećanja, o osećajima koje čovek ima u takvim trenucima,
nisam više ni razmišljala.
Iza masivnih
vrata sedeo je srednjovečni muškarac, čiji izgled se kosio sa njegovom
profesionalnom ulogom na ovom svetu. Očekivala sam drugačijeg izgleda nekoga
koji određuje sudbine pisaca. Koji bira da li će i koja će književna dela
osetiti dodir čitalaca. Više je ličio na prodavca nekretnina ili predstavnika
osiguravajuće kuće. Šef je bio pravi šef. Veštački, ulickan, prazan...
Iz nekog razloga, ne znam
kog, možda zbog jedne užasne krize
identiteta, moguće je da ovu priču nikada neću završiti. Razmišljajući o mnogo
čemu, odlučih da napravim pauzu u svom „pisaniju“, da prestanem da ispisujem
sebe dajući svoj um svima na papiru. Trebalo je da ovo bude najbolja, gotovo
savršena priča, moja priča. Trebalo je da bude prepuna svih misli koje ključaju
poslednje vreme u mom mozgu, ali za sada, će ostati nedovršena. Da li ću se
vratiti ponovo u svoj zamišljeni svet pisca? Verovatno hoću. Kada? Ne znam,
možda sutra, možda za sedmicu, dve... nekoliko godina, a možda nikad. Ko zna?!
Ja ne znam.
Voli vas vaša Ernesta!
„Čuj, Govindo, ovo je jedna
od mojih misli koju sam otkrio: mudrost se ne može saopštiti. Mudrost, koju
mudrac pokušava da saopšti, zvuči uvek kao ludost.
-
Šališ
se? – upita Govinda.
-
Ne
šalim se. Kažem ti da šta sam otkrio. Saznanje se može saopštiti, ali ne i
mudrost. Ona se može naći, u
njoj se može živeti i biti ponesen njome, sa njom se mogu stvarati čuda, ali se
ne može iskazati i naučiti.“
~ Herman Hese, „Sidarta“
субота, 16. јун 2012.
Lepota će spasiti svet!
Dugo sam
razmišljala kako da nazovem ovu priču. Još uvek ne znam, verovatno ću to
odlučiti po završetku pisanja.
Isprva sam želela
da napišem sarkastičan tekst inspirisan novonastalom društvenom grupom – modne
blogerke. Ali, ko sam ja da budem sarkastična, naročito ovih dana, kada je
sarkazam poslednje što želim? Proučavajući društvenu mrežu Blogger, i pokušavajući da se povežem sa ljudima koji vode blogove
slične mom, uglavnom sam nailazila na modne blogerke. Na blogove koje govore o
lepoti, modi, garderobi, svaki dan novi post „ovo sam obukla danas“, i slično.
Neki su jako lepi, i volim da ih povremeno posetim, međutim neki su bez imalo
ukusa i lepote za oko. Moda je jedna vrsta umetnosti, a ja sam na umetnost
osetljiva. Iako, nisam zaslepljeni pratilac mode, volim o njoj da pričam, i
volim da gledam njena dela. Još uvek nisam potpuno posvećena svom blogu, u
smislu aktivnosti na toj mreži, međutim trudim se da sve što postoji na na
njemu bude nešto moje, nešto što će postati deo mene.
Tekstove koje sam
objavljivala dugo nisam prezentovala javno. Blog je postojao ali samo kao neka
vrsta moje relaksacije, umirivanja... Tekstove sam slala, u najvećoj tajnosti,
malom broju ljudi koje volim i do čijeg mi je mišljenja stalo. Kada sam
shvatila da moje pisanje ima kvalitet, i da ne treba ostati skriveno, počela
sam da ga javno pokazujem. Tražeći blogove koje imaju duh sličan mom, one u
kojima može da se vidi deo duše autora. Prvo sam naišla na blog jedne divne
devojke, Jovane, od koje sam
zatražila savete i putokaze u ovom svetu, i koja mi ih je nesebično dala.
Kasnije sam naišla na još jedan blog, jedne divne devojke čije ćete postove
obožavati. Tako su ta dva bloga postala moja omiljena.
Ovaj tekst sam
želela da posvetim jednom posebnom danu u svom životu. Međutim već sam ga
posvetila samom blogu, najzad, to je i zaslužio. Moj „Od mekušca do školjke“ je
zaslužio da ga pomenem, jer mi je mnogo lepih stvari doneo. Taj dan o kome
želim da govorim je za mene značajan na poseban način. Simbolično predstavlja
period školovanja čiji kraj sam jedva čekala. Dalje, predstavlja dan lepote.
Dan kada se samo o lepoti priča. Taj dan je za mene predstavljao maštu da sam
negde, gde najviše želim da budem. Onaj dan kada sam najlepša ikada. Taj dan je
dan mature.
Kao i svaka
ženska osoba, devojka, želela sam da tog dana izgledam savršeno. Da dam sve od
sebe, ne da bi drugi rekli da sam bila takva, već zbog osećaja sreće i
zadovoljstva kada sebe vidim na kraju svega. Želela sam da sebi kažem kada se
pogledam u ogledalo „Fantastična si! To je to!“. Želela sam da u tradicionalnoj
šetnji prođem uživajući, da uživam sa jednom od najboljih drugarica i drugom iz
detinjstva, koji nam je bio pratilac. Da uživamo zajedno u lepoti. I tako je
bilo.
Kako su tekle
pripreme...
O svojoj ideji za
maturu nisam mnogo pričala. Najviše sam pričala sa najboljom drugaricom, koja
je bila moje oči u Beogradu, tragajući za svim potrebnim stvarima. Velikim
delom moj stilista. Pričala sam sa najboljim drugovima, i sa roditeljima.
Najvažniji sud je davao tata. Ne zato
što bi njegova odluka moje želje promenila, već zato što sam na njegovom licu
videla sreću, zadovoljstvo i ponos. I zato što me je to usrećilo.
Na internetu sam naišla na novu kolekciju, savršenog Elija Saba. Zaljubivši u apsolutno svaki komad koji sam videla,
jedna haljina je bila prava. Prava za taj dan, prava za mene. Ona koja je baš JA, koja me najbolje opisuje. Suptilno
upadljiva, bez detalja, savršenog kroja... Haljina koju ću nositi uživajući.
Naravno da nisam
originalnu haljinu mogla sebi priuštiti ni u snovima, ali zato je Tvorac svega
za nas obične smrtnike stvorio jednu posebnu ženu koja svojim talentom svaki,
pa i moj san, može da pretvori u javu. Koviljka
- šnajderka koja, osim što mi je te dane ulepšavala svojim radom, ulepšavala ih
je i svojom pozitivnom energijom. Ne sumnjajući u njen kvalitet i znanje, bez
ikakvog straha sam joj uspeh svog dana poverila.
Kada smo
najvažniji problem rešili, trebalo je razmišljati o sledećim. Maturu sam uvek
videla kao priliku da iskoristim mogućnosti onih malih ženskih žadovoljstava –
tretman lica, profesionalno šminkanje... Iskreno uživanje. Kozmetičar kod koga
idem od kada sam krenula da svom izgledu posvećujem pažnju te vrste, je jedna,
takođe, posebna žena. Žena koja je majka troje deca, a kojoj svaka devojka može
da pozavidi na izgledu, žena koja je prirodno lepa i različita od svih ostalih
koleginica, jer nije pokretna reklama asortimana svojih ponuda. Žena koja je
organizovana, nestvarno organizovana. Žena koja je pametna, stručna u svom
poslu. Ona vrsta osobe o kojoj loše pričaju samo ljubomorni. I najvažnije, ona
je neko ko je takođe, jako pozitivan. Oljga, ali ja volim da je zovem Ruskinja.
Na kraju,
frizura. Moj frizer je od skoro postao jedan divan dečko. Moja mama ga obožava!
Riči! Riči, sem što je fenomenalan
frizer, je neko ko može od najgoreg dana da napravi lep i poseban. Osoba koja odiše
pozitivnom energijom, sa kojom nije nikada dosadno. Neko koga ne mošete ne
voleti. Naravno, moja frizura je bila savršena, kao i sve.
Možete primetiti
ono što je meni najvažnije, da su svi oko mene tih dana bili pozitivni i dragi
ljudi. A, bez lažne skromnosti, i najbolji u svom poslu. Najvažnije je da uvek
oko sebe imamo zrele ličnosti, drage koje nam mogu pokazati lepu stranu lošeg.
Ovim se treba voditi uvek, ne samo u ovom slučaju ili nekom sličnom, već u
svakom drugom.
Izgled za maturu
nije samo haljina, šminka, frizura, postoji još detalja koji su jednako važni,
a oko kojih sam se neočekivano mnogo pomučila. Marija i ja smo već na sajtovima raznih brendova pronašle
odgovarajuće cipele, nakit, o čijoj ću kupovini kasnije pričati, jer je više
ličila na potragu za blagom nego na običnu, normalnu kupovinu. Ono što nisam
nikako mogla naći jeste bila torba. Nikako nisam želela da na torbu dam mnogo
novca koji ona ne bi zaslužila, ne zbog kvaliteta, niti njenog lošeg izgleda,
već zbog svoje namene. Razmišljajući o detalju koji nedostaje, a koji je
upotpunio celu kombinaciju, slučajno sam pronašla dve divne sestre. Kreativne i
maštovite dame koje uživaju da usrećuju. Sigurna sam u to, jer su se oko boje
moje torbe posebno pomučile, a da im to nisam tražila, sada sam im jako
zahvalna na tome. One su MM Fashion Team.
Ne kupujem mnogo,
ali kada kupujem uvek znam šta, zašto i zbog čega želim. Verovatno zbog toga ne
uživam posebno u kupovini jer je uvek teško naći nešto što si planirao, ali
srećom, uvek budem zadovoljna, mada uz dosta muke. Tako je bilo i sada.
Materijal za haljinu i cipele, koji su bili primarni, su pronađeni odmah. Ono
što je nama trima, majki, Mariji i
meni, bilo najteže jeste nakit. To je bio potpuni haos, koji je mene izmorio do
granice potpune ravnodušnosti. Srećom, moja ratnica, sa snagom i energijom do
neba, ne samo za ove banalne stvari, već za svake druge, je sve za mene
uradila. Marija je bila prava
deveruša kako je kasnije nazvaše. Pustolovina se završila sa srećnim krajem i
ja sam mogla da uživam u svoj lepoti tog dana potpuno. Rekoh potpuno? Pa, ne
baš.
Tri dana pre
mature sam se, zbog kišovitog poslednjeg dana škole, razbolela kako odavno
nisam. Uzimajući lekove mnogih vrsta, uspela sam da saniram prehladu. Slomljena
potpuno, ipak sam uživala. Opet, zbog svih posebnih ljudi oko sebe. Uživala sam
u sebi, u konačnom izgledu, uživala sam u izgledu Ljubice i Teodore, u izgledu drugova, u izgledu svih drugih.
Uživala sam u pohvalama, osmesima i pogledima... A najviše sam uživala u svojoj
mašti. Najviše sam uživala u Kanskom
festivalu koji je postojao u mojoj glavi. Uživala sam potpuno u svemu što sam
nosila. Uživala sam u lepoti.
Na kraju, shvatam
da ovaj tekst nije kao ostali, nije umetnički, nije ozbiljan, dubokouman.
Takođe, nije onakav kakav sam planirala da bude, ali je važan. Važan je jer
govori o lepoti, jer govori o pozivitvnim ljudima. Jer govori o nekim snovima.
Neka on predstavlja veliko hvala
svima koji su bili deo mog dana.
недеља, 10. јун 2012.
Loyal to no one
Naravno da sam
kao i svako drugo biće razmišljala o smrti. Više o tuđoj, nego svojoj.
Počinjala i da pišem o njoj, ali uvek sam se zaustavljala plašeći se njenog
dolaska svojim pominjanjem. Prepuštala sam se neosnovanom sujeverju u strahu da
ću je prizvati. Ali, nikada nisam razmišljala načinom na koji sam juče to
učinila. Nikada. Da jesam možda bi moj strah nestao i o njoj bih govorila i
pisala. Zbog jednog jučerašnjeg razgovora sam jedno književno delo
najvoljenijeg Marijasa, kog sam nebrojana puta pomenula, smrt shvatila na još
jedan način. Juče nisam o smrti razmišljala povezujući je sa dragima i sobom,
razmišljala sam o njoj kao o nečemu što je uvek uz nas. Nakon prvih misli koje
su protutnjale mojim umom smrt se iz nečega
pretvorila u nekoga. Sada je posmatram
kao biće, koje ne postoji svojom voljom, koje je tu jer tako mora da bude. Kao
o biću koje, na morbidan način, najviše brine o nama, jer je jedna, a uvek je
uz svakoga od nas. Svoje lice pokazuje u trenutku kog se plašimo, u poslednjem,
na samom kraju.
„Oni koje govore o meni ne poznaju me, a kad
govore vređaju me. Oni koji me poznaju ćute, a kad ćute ne brane me. Tako...
Svi me proklinju dok me ne nađu odmaraju se i mene spasavaju, mada se ja nikada
ne odmaram.“ – Smrt
Nije mi namera da
o Smrti govorim kao srećnoj, prijatnoj stvari, jer to nikako ne msilim, ono što
ne zavisi od mog mišljenja je činjenica da je ona prirodna, da je deo života,
iako se njom on završava. Nesreća je u tome što je tragična, često nepoštena i
nikada prihvatljiva. U bolu i svojoj prirodi smo nepravedni prema njoj, jer ona
ne odlučuje kada će biti naš poslednji čas, ona ne odlučuje ni kako ćemo otići,
to ne odlučuje ona, ne odlučujemo ni mi, odlučuje nešto ili neko drugi kog ne
znam. Tog nekoga ne mogu nazvati Sudbinom, jer u nju ne verujem. Ne mogu
nazvati Bogom, jer iz nekog razloga ne mislim da je do njega, premda ga uvek
krivim za onaj osećaj praznine čijeg se sećanja plašim, onog koji se širi kao otrovni
korov u grudima kada se Smrt pokaže. Dalje, ne mogu zaslugu za kraj pripisati
ni Đavolu, jer njegovo postojanje ne priznajem. Ne znam do koga je, ali znam da
do nje nije. Smrt je samo dželat koji izvršava svoj posao. Najzad, ona je
jedina u tom trenutku uz nas, jer jedina zna šta dalje sledi.
Prvi put mi je
teško da pisanje nastavim, prvi put ne znam kako to da uradim. Nikada je nisam
pominjala koliko sam sad to činila, jer se uvek na samom početku javljao osećaj
stege u grlu. Onaj osećaj koji nije zbog neprijatnosti, niti zbog strepnje,
onaj osećaj čiji je uzrok strah. Oborila sam svoj lični rekord staloženosti,
ali se obruč u grlu steže, svakim sekundom jače. Nemam hrabrosti ni da je
oslovim sada na kraju, ne smem. Strah je tu. Zato ću završiti jednim stihom i
pesmom koja me iz nekog razloga uvek asocira na nju. Na gorepomenutu.
„You said we die alone, in this case you
were right
No friends by your side or family in sight
There'll be no talking your way out this time
So don't count the cash ‘cause you leave it behind”
No friends by your side or family in sight
There'll be no talking your way out this time
So don't count the cash ‘cause you leave it behind”
недеља, 29. април 2012.
Kada nedelja prestaje da bude nedelja i postaje savršen dan
Sunce na koži. Toplota
koja obavija. Zatvorenih očiju udišem vazduh koji podseća na leto. Ulicom idem
nasmejana, jer je tu, konačno je tu. Proleće! Pravo proleće. Nalik letu. Drugo
ime sreće. Moje, baš moje. Po mojoj meri. Skrojeno za mene. Vreme kada ne
moram da budem sama da bih bila ja. Sunce – moj životni pokretač, važniji od
vode i hrane. Vreme kada mogu da budem musava od sladoleda, jer ne znam
da ga jedem, niti želim da naučim. I ta čokolada na licu boji sreću. Ovaj vikend
je bio obojen mojim bojama. Ovaj vikend je bio baš za mene. Obojen prolećem,
obojen mirom i osmehom.
Do pre nekoliko
meseci sam živela za vikend. Sve je počinjalo u petak, a završavalo se nedeljom
ujutru. Da li je to do podele dana u sedmici – oni kada idemo i kada ne idemo u
školu – na koju smo naučeni kao mali, od prvog školskog dana, ili do toga što
volim da izlazim, ne znam. Ono što sada znam, jeste da moje vreme ne traje samo
vikendom, i danima koji ne pripadaju njemu, a značajni su po nečemu, već sada
traje stalno, jer tako hoću. Neprekidno se vodim onim Tolstojevim „Ako
želiš da budeš srećan, budi.“ Želim da budem srećna, jesam i biću. Jer
ja tako želim, jer je sreća u malim stvarima koje sebi svakodnevno poklanjam. Jer
je moja sreća u osmehu koji imam poslednjih godinu dana, jer je moja sreća u
muzici, knjigama, filmovima. Jer je moja sreća u mojim ljudima. Ona je i u
suncu. Ona je u danima koji su iza mene. Ona je tu uvek kada hoću, jer imam
sebe, pravu sebe.
Počelo je sve
spontano. Izlazak sa jednim od najboljih drugova u grad. Umetničko-klošarski izlazak. Onakav
koji se pamti, jer je imao dušu. Jer je imao nešto što nama znači. Jer nije
zavisio od novca, od skupog mesta. Jer je zavisio od nas dvoje, od tople noći,
od atmosfere na žurki koja je nastala uticajem male grupe raspoloženih ljudi. Jer
je zavisila od muzike. Od svega onoga što oslobađa ono istinsko u nama. Veče koje
je zavisilo od nas. Zbog toga ono i jeste bilo takvo, savršeno.
Nastavilo se u
prvim jutarnjim časovima. Odlaskom na moje sveto mesto. Na doručak koji
nigde nije ukusniji kao tu. Na onaj doručak koji naručujem prethodnog dana. Onde
gde sam stvorena, onde gde su moje omiljene osobe.
Ceo taj dan je
bio za odmor, uživanje, opuštenje. Završen jako rano, da bi se naredni
iskoristio potpuno.
Ova nedelja. Jedna od najlepših. Neobična. Neverovatno
lepa. Stvorena za uživanje. Sunčano i toplo od samog početka dana. Rano ustajanje.
Priprema doručka, takvog da on nije samo hrana za telo, već je hrana za dušu. Taj
deo dana je postepeno postao moj ritual. Kada dan počne tako, uvek je dobar. Uvek
je ovakav kakav je bio. Ovaj dan je potpuno iskorišćen. Bio je onakav kakvog
sam ga osmislila veče pre, i još bolji. Nijedan njegov momenat nije bačen i
izgubljen. Svaki sekund iskorišćen. Na korisno – na učenje. Na hedonističko – uživanje
u omiljenim jelima i omiljenom piću. Na neizbrisivo – na lepe trenutke sa
dragim ljudima.
Nesvakidašnja
nedelja. Nedelja koja dokazuje da je potcenjena, da nije sumorna sama po sebi. Da
je kamen spoticanja u redosledu dana zbog čovekovog shvatanja nje. Nedelja koja
mi je rekla da može biti divna samo ako to želimo. Ako se potrudimo.
Vikend. Sunčan. Prijatan
meni, velikom meteoropati. Vikend koji je još jednom stavio na test moju snagu.
Moje nevidljive kandže kojima se branim od loših. Još jedan vikend koji me uči,
budi, veseli, vikend koji mi daje život. Mnogi žive, ali nemaju život. Ja imam
svoj život. Nije savršen, ali njegove nesavršenosti ne dolaze do izražaja tokom
ovih dana. Život koji volim. Onaj koji ide visoko, koji me uzdiže. Život
po mojoj meri.
среда, 18. април 2012.
Rođendan
Ovo je prvi tekst koji
posvećujem potpuno i samo sebi. Inspirisana sobom, svojim životom, onim što sam
i onim što me čini.
11. april '12. |
Verujem da sam
kao mala bila uzbuđena zbog svog rođendana, ali je to izbrisano iz
mog sećanja, jer odavno nisam tom danu pridavala pažnju ove vrste. Svoj
dan sam volela, značio mi je, značile su mi sve čestitke, značio mi je
svaki trenutak tog dana, ali...
Ali...
...Ne znam da li
je do godina u kojima sazrevamo, do ulaska u pubertet, ne znam ni jesam li u
njemu kratko ili odavno, ni da li sam ga prevazišla ili ne. Ono što znam jeste
da ponovo
imam sebe. Koji je tačan razlog moje krize identiteta, ne znam -
zapravo vam ga prećutkujem - ali ono što znam jeste, da u poslednjih nekoliko
meseci, sem onim normalnih kriza „magarećih godina“, koje od svakog iole
normalnog ljudskog bića naprave magarca, nisam imala one periode zatvaranja i
povlačenja u sebe u potrazi za sobom. Za onom pravom sobom, kakva sam bila kao
dete, kakva sam sada. Zato mi znači taj dan. Znači mi 15. april ove godine kada
ću napuniti devetnaest godina.
Ake Toda, jako davno |
Kako je moj život
počeo? Vrlo lako – mama i tata su se zaljubili. Iskreno, ne znam mnogo o njihovom
upoznavanju. Nikada nisam osećala interesovanje za taj period njihovih života.
Pretpostavljam da sam oduvek poštovala njihovo nepričanje o tome. Ljudi koji se
vole da bi opstajali u ljubavi i hranili je, ne treba mnogo da pričaju o njoj.
Ko ne priča mnogo o voljenoj osobi, taj je istinski voli. Najzad, ne treba tom
delu mog nastanka pridavati veću važnost, analizirati detalje, važno je samo da
se trenutak njihovog upoznavanja odigrao i stvorio priliku mog nastajanja. Tako
sam nastala ja, rođena, voljena od strane mame, tate, i svih oko sebe.
~ ~ ~
Moje odrastanje? Moje
odrastenje je, zasigurno, bilo najlepše doba mog života. Odrasla
sam kod babe i dede, u Bakionici, okružena svim divnim ljudima od kojih
sam mogla samo ljubav da dobijem. Velike količine ljubavi. Nestvarno mnogo
nežnosti. Vaspitne kazne i lekcije kada je vreme bilo za njih. Mudrosti. Najlepše
uspomene. Tri majke. Braću. Nekoga kome sam sve na svetu. Nekoga
kome sam Leptirica. Dedu Matorog. Lindu. Dobila sam sve, najviše. Tada sam
dobila sebe. Tada sam skrojena u ovo što sam sada. Tada sam bila Ake Toda, tada sam
postala ja. Ovakva ja, kakva sam sada.
Moje skrovište, neki davni dan |
Dva važna doba
mog života, ukratko prepričana.
Međutim, ono zbog
čega je devetnaesti rođendan meni toliko značajan jeste činjenica da u ovu godinu
svog života ulazim odbacujući stege koje su me sputavale da budem prava ja. Da živim
onako kako želim. Da budem okružena ljudima koji mi odgovaraju u svakom smislu.
Da se odvojim od onih koji me vuku na stranu kojom ne želim ići. Jednostavno „ponovo
počinjem da dišem“. Ponovo se budim, ponovo sanjam, ponovo se smejem,
ponovo sam ja. Onakva kao pre tri godine, onakva kakva sam bila kada sam se budila u
babinom i dedinom krevetu i gledala brezu koja je pravila najlepše senke. Ona
- duša
je mirna samo kada grane savijaju vetrovi - ja. Baš ta ja, ali sada sa
više snage, odlučnosti, zrelosti i sa velikim iskustvom. Svim tim što mi
omogućava da vidim dobre ljude, da odbacim loše. Da shvatim šta želim i
da težim ka tome. Takva ja, sada stvara odbrambene mehanizme, vidi i stvara dobro
kada ga nema, snove i želje posmatra planovima koje će realizovati. Tera sve
koji je sputavaju, još više oko sebe steže i drži čvrsto one koje voli i koji
je istinski vole.
~ ~ ~
Teško mi je da
pratim misli sa početka teksta, jer sam sam početak napisala dan pre nego što
ću rođendan početi da slavim. Tog dana sam bila u posebnom sentimentalnom
raposloženju. U istinskoj, nežnoj, emotivnoj nestabilnosti. Takvoj, jer je to
bio dan pred dolazak mojih najboljih prijatelja, koji mi
neizdrživo fale. Budući da sam se u tim trenucima ponašala kao prava
plačljivica, raznežena činjenicom da u ovu godinu svog života ulazim na
najbolji način, koji traje već pola godine, raznežena jer sam želela da taj dan
mog slavlja bude zaista poseban, najbolji do sada. Onaj dan koji ću sama skrojiti za
sebe. Onaj dan čiji ću svaki trenutak krojiti po svojoj meri, onaj dan koji će
biti jedan od najlepših.
13. april '12. Marija i ja |
13.april '12. Miloš i ja |
I beše tako. Amin.
Samo ne jedan, behu to pet
dana slavlja,
nezaboravnih minuta rasterećenosti, nebrige, nestvarno dobri, nestvarno srećni.
Upotpunjeni prisustvom najdražih. Prepuni spontanosti. Dragih ljudi, divnih
reči... Dokaz da „Nikad ne treba ništa planirati.“ ne važi uvek. Dokaz
da ne treba da se plašim sreće, da je ona prisutna i da je deo mog života.
14. april '12. Ljubica, Teodora i ja |
Dani emotivnog lebdenja.
Dani sreće.
Dani zanosa.
Dani slavlja.
Igre.
Provoda.
Ljubavi.
Prijateljstva.
Savršeni.
Dani noći.
Najvoljenije noći.
Noć volim. Noć obožavam.
Dani, moji dani. Baš za
mene.
~ ~ ~
Simbolika – da ili
ne?
Koincidencija –
da ili ne?
Ne znam. Saznanje
da mi po drugi put rođendan na dan Vaskrsa, nametnuo mi je misao da to
nije slučajno. Da je to u, izvesnom smislu, savršen način da se oprostim i u
celosti zaboravim na loš period koji je predugo trajao. Upravo sam to učinila. I
sada, sam slobodna, sada nastavljam ono što sam započela pre godinu dana. Izlaskom
iz beznađa u idilu, koja je sada cela, potpuna, i moja. Navikla sam se na
nju, prilagodila i saživela sa osećajima mira i spokoja. Sada sam ovde. Ja. Prava
ja. Onakva kakvu me poznaju moji. Onakvu kakvu me oni vole. Sada su samo pravi
tu, kao i svih ovih godina. Ali sada su nam oči otvorene. Sada znamo sve. I sada
uživamo u tom saznanju, sada uživamo u sebi i zajedničkim trenucima.
11. april '12. oko sedam sati, jedno posebno jutro |
Tako – sad i zanavek.
Hvala, porodici,
široj i užoj, i onima uz koje sam, takođe odrastala, hvala mojim najdražim i
najboljim prijateljima, hvala svim drugim divnim ljudima. Bilo je bolje nego
što sam želela. Bilo je najdivnije ikada.
15.april '12. početak dugoočekivane noći |
~ Na slikama - najbolji, deo najdražih, deo mog sveta. Ostatak mog sveta, mojih ljudi, će se prepoznati.
Пријавите се на:
Постови (Atom)