Uvek na umu

"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"

среда, 15. фебруар 2012.

ZVER


„Tako je dobro što  znamo da u nama unutra ima nekog koji sve zna, sve hoće, sve čini bolje nego mi sami.“

Druga polovina prethodne godine je bila jako važna za mene. Do sada najvažnije godine. Dotakla sam deo najuzvišenijih zvezda svog Kosmosa. Takav lebdeći život se nastavio i u prvim mesecima ove godine, ali što je najvažnije, period uzvišenja će trajati do samog kraja mog života. Sasvim sam sigurna u to. Sigurna, jer osećam u sebi tog nekog koji sve zna, sve hoće, sve čini bolje nego mi sami, to je ona Zver koja se povremeno neočekivano, ranije neželjeno, sada poželjno, probudi. Osećam je u sebi uvek kada treba. Više ne osećam neuspeh, niti tugu, osećam nju - Zver. A kada ne osećam ništa, ja osetim mir, osećam se svojom.

„Čovek ne sme ničeg da se plaši, niti sme da smatra zabranjenim išta što duša u nama želi.“

Nikada me nisu zanimale stvari koje ne volim. Moji izbori su volim – da, ne volim – ne. Moje odluke su proizvodi osećanja, i unutrašnjih osećaja. Moji snovi su moj svet. Moj put je moje svetilište. Moja budućnost ne zavisi od moje sudbine, nego od mene. Ono što sam sada preduslov je za ono što ću biti. Ne postoji nemoguće i nedostižno. Ne postoji nemoguće loše, jer ne postoji opisivo zlo, ne postoji nedostižno dobro, jer ne postoji ograničenje želja. Ono što želim i volim je moje, a sve što je moje je neotuđivo. Nisam rođena da bih bila bilo ko, rođena sam da budem ja. Niko nije rođen bez razloga, svi su rođeni da budu nešto. Ja sam slepi pratilac svojih želja i svojih ljubavi. Ono što imam sada je dovoljno da jednog dana imam sve. To moje čudnovato, koje može osvojiti ceo Kosmos, je u meni, u mojoj duši i umu. Bez straha od svih i svega, ja idem putanjom sebe. Dosežem one visine svoje intimne prirode za koju znam samo ja. Otvaram vrata svakog dana novoj sebi. Upoznajem nove misli, shvatanja, stavove, okrećem se onom najvažnijem. Gledam budućnost kroz sadašnjost. Prošlosti ne dozvoljavam da me prati. Krvavo se borim protiv nje. Neka ostane iza mene, njena uloga se završava onog trenutka kada iz nje naučim nešto novo, nešto bitno, nešto što me čini ovakvom, svakog dana sve jačom i odlučnijom. Ne tražim mnogo, možda tražim manje od nekih, više od drugih, ali želim dušom i tražim srcem. Volim svoje želje, ceo život su uz mene, deo mene. Sjedinile smo se, stvaramo se i gradimo, trudimo se da svakog trenutka budemo bolje, kada izgubimo kontrolu, ustajemo brzo. Nije lako biti neustrašiv, ali kada  se odlučimo da budemo, lakoća dolazi navikom. Navikavam se da budem neustrašiva, a takva sam odlučna. I nije bitan strah, naučila sam ga da dođe kada treba da pomogne, kada mu dozvolim. Postali smo prijatelji, zavoleo me. Ali on više ne dolazi kada nije pozvan, ne dolazi kada se suočavam sa istinskim željama i ljubavima, dolazi kada upoznajem nepoznato. A, ako pokuša da bude nestašan, da me parališe i hodi u zabranjeno, onda se sukobljava sa nepobedivom, sa Zveri. Ona jeste takva, nepobediva. Takva je jer je stvorena od želja moje duše, kako ja ne bih strah nikada osetila, i kako bih zaštićena bila. Zato je važno da ona postoji. Ne samo u meni, važno je da postoji u svima.

„Čovek mora da nađe svoj san, onda mu put postaje lak. Ali nema neprekidnih snova, svaki san odmenjuje nov, i nijedan se ne sme silom zadržati.“

Čini mi se da sam svoj san našle pre nego što sam našla sebe, jer kada sam postala svesna sebe, znala sam koji je moj san. A, sada znam da je to razlog mog postojanja. Najveći san prate drugi snovi, ali on je glavni, primat, predvodnik. Samo će ga jednog dana, kada za to dođe vreme, zameniti drugi. Taj drugi, kada ovaj ostvarim, biće jači i veći, jer će biti deo mene. Moraće biti moj najveći i najbolje odsanjan. Bez greške. Jer, taj san greške ne prašta, a neću ni sama sebi oprostiti ukoliko pogrešim. Osećam da bi me tada Zver rastrgla, razdvojila na sitnu parčad, i ostavila. Ako me ona ostavi, odneće sa sobom sve. Moju hrabrost, odlučnost, želje i sposobnost za sanjanjem narednih manjih, ali važnih, snova koji će održavati moje JA, ono što sam, i za šta sam rođena. Moj put je lak, jer su snovi odavno postali ciljevi i planovi, a put do njih je pun putokaza. Ono što treba da radim je da idem, pravo, kroz sve prepreke, sve daske da razbijam, da zgazim one koji me napadnu, da ispoljim Zver svaki put kada se nađem na ivici povratka, da se borim protiv svih, a najviše to da činim kada se nađem oči u oči sa svojim najvećim neprijateljom – samom sobom. Jer na tom putu kojim sam počela da idem, svom životnom putu, koji me vodi do cilja, najveći neprijatelj mogu biti sebi. Jedina osoba koja me može odvojiti od onoga za šta sam rođena sam ja sama. Ništa nije nedostižno i nemoguće, ali ako se sami okrenemo protiv sebe, možemo pasti u ponor. Jer, najveća smo podrška sebi, najveću snagu crpimo iz sebe, svo umeće i znanje koje imamo nije u drugome, već u nama, svojim radom ne gradimo druge, već sebe. A bez svega toga, ne možemo uspeti u nameri, ne možemo stići do svog cilja. Ne možemo postati ono što treba, što je naša uloga na ovom svetu i svrha našeg postojanja, ako izgubimo i najmanji deo sebe, izgubićemo sve. Zato je važno boriti se, imati nju, jednu Zver u sebi, koja će sve ono što je potrebno za dolazak na cilj održavati. Ona je tu da drži stvari pod kontrolom, budnim očima da leži uspavana i napada kada treba. Ali, ona napada nas, napadom nas tera da se borimo, da idemo dalje, napred, da čuvamo sebe, ono što želimo, da jurimo ka onome što volimo, da nas svojim napadom podseća na to šta smo, ko smo, bez čega ne možemo da živimo i bez čega ne možemo biti mi. A, nju stvaramo sami, vremenom, osećanjima, neuspešnim pokušajima i spoznajom sebe. Zato je ona mi i zato nas toliko voli.

„Stvari koje vidimo jesu iste stvari koje su u nama. Ne postoji druga stvarnost sem one koje imamo u sebi samima.“

Ja živim u stvarnosti, u svojoj stvarnosti. Za drugu stvarnost ne znam, i ne želim da znam. Moja stvarnost čini mene. U svakoj drugoj i tuđoj bih bila izgubljena. U svojoj stvarnosti znam da dišem, da se hranim, da živim, u svojoj stvarnosti znam da sanjam i volim. A, bez snova i ljubavi, ja ne postojim. Ja sam satkana od njih. Da bih se odbranila od opasnosti i svog najvećeg neprijatelja, sebe same, ja sam vremenom stvorila Zver u sebi. Rodila sam je, hranila, i odgajila. Sada me ona brani, sada je ona tu uvek za mene. Negujem je, i brinuću o njoj do samog kraja svog postojanja, zato što će ona to plemenito vratiti, braniće me i voleti zahvalno i predano. Nikada je neću ostaviti, jer dok spava, ona je mila, pitoma i nejaka, ja sam joj jedina potpora. Ona je normalna, ona je stabilna zato i može da me brani. Niko drugi ne bi mogao da me odbrani kao što ona može. Zato je ona tu, u meni, u mojoj stvarnosti, spremna uvek da bude ono za šta je predodređena, da bude moj spasilac, moj branilac. Da me ojača, umiri, i da mi vetar u leđa. Ona je deo mene i siguran igrač kojim igram za svoj cilj. Jednog dana, za nekoliko godina, reći ću vam kakav je osećaj biti na vrhu, kakav je osećaj imati sebe i osetiti pripadnost ovom svetu, kakav je osećaj biti ono što jesi, što je trebalo i što si želeo da budeš. Jednog dana ću vam reći kakav je osećaj biti Teodora Zarić, a tada će moja Zver plakati ponosna na mene. Zato, pronađite svoju Zver, stvorite je, probudite i oživite. Odsanjajte svoje snove, budite ono što zbog čega ste stvoreni.



 
„Ptica se probudila iz jajeta. Jaje je svet. Ko hoće da bude rođen, mora da razori jedan svet.“

уторак, 7. фебруар 2012.

Pohvala lošima


Kako odrastam i sazrevam sve više shvatam suštinu života i svrhu postojanja. Postajem svesna ljudi, kako onih oko sebe, tako ljudi uopšte. Uviđam koliko su ljudi loši, i sve više cenim dobre ljude kojih ima, bojim se, u dosta manjem broju. Nikada se neću odreći svoje vrste baš zbog njih koji su tu i dokazuju koliko je čovek, zapravo, najsavršeniji stanovnik ove planete. Ali ima onih od kojih mi proključa sva krv u telu, jer svojom zlobom i pokvarenošću kaljaju Čoveka. U njima je nikla klica Zlobe, i neće se iskoreniti. Ostaće u njima da truli dok ih potpuno ne otruli. Dok im sveža, izveštačenja lica ne pojede i ne zadoji svojom odvratnošću.

Mili moji loši, meni ste i sada dovoljno odvratni. Bezuspešno se krijete iza kiselih osmeha.

Treba se samo okrenuti oko sebe, i pomalo posmatrati. Videti šta gledamo, koga gledamo, jer “Oči su ogledalo duše“ - potpuno tačno - jezik može da slaže, oči nikada. Sa malo pameti i čiste duše ugledaćemo istinu  kroz laž. Jer posmatrajući tuđe postupke i ponašanja stvorićemo štit oko sebe svesni realnosti i prirode drugih. Ne samo da ćemo zaštiti sebe, već ćemo spasiti drage od zlih zamki.

Tragika nije u razočaranju u osobe koje volimo i slepo im verujemo, tragika je ostati u ubeđenju da oni naša osećanja zaslužuju i ne videti jednostavne stvari koje nam oči otvaraju, i nameću nam drukčiji stav prema njima. Zato je važno posmatrati kako bismo na vreme otkrili ko je kakav i sprečili veće nevolje, i u izvesnom smislu, tragedije.

Ne, ne veličam ljude. Ljudi su loši, samo ima plemenitih, malo, ali ih ima. Znaš? Njih treba voleti, i zbog njih treba voleti činjenicu da si čovek.

Koliko prijatelja čovek može imati u životu? Petnaest, deset, pet, jednog? Nijednog? Verovatno je to individualno, splet slučajeva, srećnih poznanstava. Kada razmišljam o tome ko će mi na kraju života zauzimati isto mesto kao i sada, vidim dve osobe. Jedna i jedan. Bez obzira gde živela, čime se bavila. Jednostavno kada je neko godinama najbolji među najboljima, on će uvek to ostati – zauvek najbolji. Premda sam sada svesna ljudi oko sebe, i srećna što me pojedini predivni ljudi vole, vidim neminovnost rastajanja koje će sam život doneti. Nećemo se udaljiti zbog nas samih, već zbog načina življenja i svega onoga što će tek doći. Sa nekima ću se viđati od slave do slave, kako to obično stariji rade, sa drugima slučajno na ulici, u kafiću, sa nekima ću ugovarati pijančenje jednom godišnje... Ne znam, ali znam da će onaj isti osmeh, koji sada imamo na licima svaki put kada se sretnemo, toliko iskren, topao i pun ljubavi, biti i tada prisutan bez imalo bledila. Verovatno su mi svi oni i moja porodica koja je zaslužna za moje vaspitanje, omogućili da sagledam realnost i da uvidim one koji su loši, mnogo loši.

Ne može da „nit’ smrdi, nit’ miriše.“ Kada se okupaš, možeš samo da mirišeš, a kada se ne kupaš možeš samo da smrdiš, je l’ tako? Onda ni ljudi ne mogu da budu polumirišljavi, loši - bazde, dobri - plene mirisom.

Ne postoji sredina kod čoveka. Ili je dobar, ili loš. Ne može neko biti dobar za jedno, a loš za drugo. To je kao zakon minusa i plusa u matematici. Ako je loš, loš je potpuno. I nikada se neće promeniti. Ljudi se jednostavno ne menjaju, to je nemoguće. Oni samo pre ili kasnije, pokažu svoje pravo lice. Ono što čuvaju duboko u sebi, u tim ubuđalim jazbinama njihovih crnih duša. Takvima zadah iz usta zaudara na ništavilo i zlobu, oni su samo mali ljudi zapaljeni u bezdušnom plamenu svog đavoljeg sveta. Ološi bez trunke ljudskosti. Takvi do kraja svojih jadnih i nesrećnih života. Oni su za žaljenje, jer su oni duboko nersrećni. Nema većeg prokletstva od ličnog. Onog na koji je neko sebe osudio svojim postpupcima. Čineći drugima loše, čine sebi loše. Misleći drugima loše, misle sebi loše. Izlišno je suditi im, oni su sami sebe osudila na mrak. Na večno pretvaranje i jad koji u sebi nose.

„Iver ne pada daleko od klade.“

Nije lako živeti životom lošeg, ali je lako postati loš. Dok je biti dobar lako, a postati dobar teško. Starima uvek treba verovati. Jedan čovek, koji nije više među nama, je bio za mene prava kutija mudrosti. Neprestano je govorio o životu, pravim vrednostima, i pričao je priče koje u deci zarivaju one vriline zbog kojih će postati dobri ljudi. Jedna od tih mudrosti jeste bila ta da čiji si, takav si. Slušala sam to od njega, kasnije od babe i dede, roditelja, a sada nije potrebno da mi oni to kazuju, jer sam sama uvidela istinitost te stare narodne. Psihologija je tu pojavu objasnila sa naučnog stanovišta, međutim, ne smemo zaboraviti izuzetke, jer i oni postoje. Istina, da su prava retkost, ali su velika vrednost. U izboru mog okruženja je i ovo učestvovalo, jer da bismo imali spokoj, moramo oko sebe imati ljude koji nam to mogu pružiti, zajedno ćemo graditi jake tvrđave kojima ćemo se branita od ništavih strela onih drugih. Život je borba, neprestana borba, samo je pitanje kako toj borbi pristupamo – časno ili nečasno, upravo onako kako su nas mame i tate naučili.

Dozvoli da vidim kakav si sada, da ti kažem kakav će biti tvoj život.

Od prvog dana života počinjemo da gradimo svoju ličnost. Neko želi da bude ovakav, neko onakav, smernica su interesovanja i želje, ali valjda svi žele da budu dobri. Valjda. Čini mi se ipak da ne žele. Još uvek mi je nepoznanica da li loši znaju da su loši, istina je da za svako za sebe misli da je dobar, ali takođe, pravi ljudi umeju da uvide kada pogreše, urade nešto što nisu želeli, što nije trebalo, prihvate odgovornost za taj postupak. Pitam se, onda, da li loši primećuju da su loši. Da li znaju koliko su loši. Možda nisu svesni, ili jesu, ali su jednostavno loši, i neće da se menjaju. Ta dilema nastavlja da postoji, ali ono što nije dilema, jeste ponašanje u mladim godinama.

Šta može da se očekuje od nekoga kome smeta tuđa ocena, koja nikako ne može uticati na njegovu? Očekujte da će ta zavist postati mnogo veća i opasnija, da će i kasnije kroz život, u drugima gledati konkurenciju, biće zajedljiv, podao i spreman na sve.

Šta očekivati od nekoga ko se sladi tuđim suzama? Očekivati da neće voleti nikoga, ni svoje najbliže, da neće voleti ni sebe, poludeće jer neće moći da opstaje u sopstvenoj koži.

Šta očekivati od nekoga ko laže glumeći dobricu koja će se svima dopasti? Od nekoga ko će sa svima biti u najboljim odnosima, gazeći i preko svojih tobože prijatelja, samo da bi ga svi voleli? Od nekoga ko voli sve, a nikoga ne voli? Treba očekivati nesreću, mnogo lica koje svakog minuta menja. Taj život neće imati, gubiće se u nečemu što nije.

A od svih ovih i još mnogo njih treba očekivati sve. Biti spreman da mogu da urade sve, jer oni zaista jesu spremni na sve. Ali ne zaboraviti da su oni prazni, i za žaljenje. Ne smeju buditi strah, već potpuni osećaj žala i jada. To su niski mali ljudi, bez duše i bez svog mira. Sami, sa najgorim neprijateljem od kog ne mogu pobeći, jer su najveći neprijatelji sami sebi.

A, ja imam tebe.

Da, ja imam njih, meni su sasvim dovoljni. Da mi ulepšaju i ono najgore jutro samim svojim postojanje, da me usreće kada ja njih usrećim. Da budu uvek tu, i kada nisu prisutni. Jer su ljubav, sreća, mir, moje mesto, a moja ljubav, sreća, mir i moje mesto, nisu ovde, niti tamo, već u meni, u mom srcu. Zato su oni dobri, zato sam ja dobra. Zato znam ko je ko, ko su oni, a ko su oni drugi, zato znam i ko sam ja. Jer sve dok budem imala njih, imaću sebe. Oni su ja, ja sam oni. Oni su moji, najdraži i najmiliji. Zato za sve njih je ovo, ovo malo utvrđenje koje će im svest otvoriti i zaštiti ih. A, lošima pohvala, jer mogu da budu sitni i mali, jer uspevaju da budu nesrećni, ojađeni, prazni, jer im sivilo nije izvan, već unutra. Pohvala njima, jer ja to nikada neću moći da budem.



понедељак, 6. фебруар 2012.

"I can fly, but I wan't his wings"


Jedna draga osoba mi je rekla da su moji tekstovi negativni. Možda. Kada pogledam bolje, većina jeste. Ali, ja zaista nisam negativna, tačno je da sam više pesimista, nego optimista, jer potpuni optimisti su nastrani, ograničeni i glupi, ako mene pitate. Ja sam neka vrsta čudaka, ali sam prepuna emocija, i oduvek sam osećala sreću na svoj, poseban način. Nije sve idealno, niti može biti, ali postoje neke stvari u životu za koje vredi živeti i za koje se vredi boriti. Ranije sam mislila da je ljubav samo kada patiš. Nekako mi se činilo da svi oni koji plaču jedini vole. Nisam znala šta je ljubav, pretpostavljam. Možda nisam umela da primetim prave primere ljubavi. Sada to umem. Učila sam šta je ljubav iz knjiga i filmova. A možda i od starijih, ne znam. Jer sada znam šta je ljubav. Vidim je i prepoznajem. Vidim divne mlade parove, koji se vole, onako pravo, prelepo, predivno. Dopunjuju se, usrećuju se, vole se svojim prisustvom. I voleće se zauvek. Neki neće prestati da se vole načinom kojim sad to čine, neki pak hoće, ali će uvek voleti iskreno to što su imali. To što su imali poštovaće, iako će pored sebe videti nekog drugog, iako će im neko drugi biti ceo svet. To je ljubav, bar tako sada mislim. Ljubav je i onda kada vidim babu i dedu kako se kao deca svađaju, i kad deda onako, neprilično njemu, ozbiljno iskreno kaže da voli „svoju babu“ svakim danom sve više dok je gleda kako sedi i gleda glupe serije.

Sva svoja mišljenja i stavove možda neću moći da zadržim, vreme, zrelost i život ih mogu promeniti, a to ne bih volela. Ali, ako mi neko da pravo na izbor – koji stav mogu da zadržim – to će biti moj pogled na ljubav. Zato evo jedne priče, nimalo lične, samo opis ljubavi. Govor ljubavi. Ono što ljubav može, ali ne bilo koja, samo prava i iskrena. Ne mora ona biti jedina. Kukavice su oni koji vole samo jednom, ali takođe su oni koji vole samo jednom, najveći srećnici. Jer, znate šta, ne volimo one koji nas povređuju, to je privid osećanja voljenja, više ih mrzimo, i gajimo neke opsesije. Ali, oni koji nas čine srećnima, njih volimo. Zato je važno imati pored sebe nekoga nalik nama, jer samo prema takvoj osobi možemo osetiti ljubav. Uživajte u ljubavi ako je imate, a ako je nemate, ne brinite, vaš svet će sigurno biti jednog dana u nečijim očima.

Zatvori oči. Diši. Ne razmišljaj ni o čemu. Diši. Isprazni um. Diši. Sada počni da razmišljaš. O sebi. O meni. O tome šta bi želeo. Gde bi voleo da si sada. Sa mnom. Razmišljaj o tome. Nastavi. Gde smo? Tamo? I? Dobro. I šta još?

Zašto se smeješ? Dopalo ti se? Hoćeš ponovo. Možes uvek, uvek kada želiš da odeš odavde. Vidiš kako je lako. Maštaj. Slobodno možeš da maštaš, jer šta ti drugo preostaje? Šta drugo preostaje meni, njoj, njemu, svima koji su srećni? Srećni su jer maštaju. O bilo čemu, da su bilo gde. Divno je. Divno je kada zatvoriš oči i vidiš sve što bi želeo da vidiš. Osetiš, čuješ i mirišeš taj put kojim želiš da ideš. Nastavi da se smeješ, slobodno se smej, i ja se smejem.Uživaj! Hajde zajedno da uživamo. Gde ćemo da idemo sada? Kažeš da ja odlučim. Dobro. Prestani da se smeješ, postajem nervozna. Uozbilji se i zatvori oči. Još uvek se smeješ. Ne budi dečak. Blesav si.

Spreman? Zatvorimo oči.

Možeš li da osetiš miris mora i da dodirneš pesak? Možeš? Divno. Možeš li da čuješ njegov šum? Šum mora koji je ispred nas? I to možeš. A melodije? Ovu divnu pesmu? I nju. Primećuješ li da je pesak još uvek topao, a ponoć je? I vetar je magičan kao i mesec. Magičan, kao i ti.

Gladna sam. Jede mi se voćna salata. Hoćemo? Blizu je, vratićemo se brzo.

„Buona sera. Due macedonie di frutta, per favore.“
„Ecco... Buon appetito!“
„Grazie.“

Sviđa ti se? Jeste ukusna. Zašto se smejem? Pa, smejem se jer se tebi smeju oči. Tako nasmejane su još lepše.

~ Zato što najviše volim tvoje oči. ~

„Šta misliš kakva je voda?“
„Najela sam se, ne mogu da razmišljam o tome.“
„Moraš!“
„Ti si lud.“

~ Lud, zato što sa tobom mogu da budem bilo gde i kada nisam. Lud zato što sada Kapri tamo gde smo mi, ne gde zapravo jeste. ~

„Šta misliš sad? Kakva je?“
„Divna. Savršena.“
„Hvala...“
„Za šta?“
„Za sve ovo.“
„Nije još završeno.“
„Nije...“
„Tek je počelo.“
„Da...“

~ Tek je počelo. Realnost je tek počela kroz naše maštanje. ~

„Želim sada samo da te gledam tako prelepu. I želim da te zagrlim.“
„Znaš, ja...“
„Pssst. ’Ajde sada da ćutimo, važi?“
„Važi.“

~ Zato što možeš da mi ćutanjem i pogledom govoriš najlepše reči ljubavi. ~

~ Ljubav nije patetična kada je iskrena i prava. Ona je divna, čista i zdrava. ~

~ Romantika nije plitka i površna, romantika je najlepša, ali ona nije bilo gde, ona je između tebe i mene, jer se volimo. ~

~ Ljubav nije kada patimo, nego kada smo srećni. ~

~ Ljubav je kada smo zajedno, a zapravo smo svuda. ~

~ Ljubav je kada imam tebe, i više ne želim ceo svet, jer si ti ceo svet. ~

~  Ljubav nije kliše, ljubav je jedina istina. ~

~ Ljubav nisu oni, ljubav smo mi. ~

~ Ljubav je i ona što je bila pre, iako prošla, ali je bila predivna. ~

~ Ljubav si ti, jer smo isti. ~

~ Ljubav je najdivnija. ~

~ Ljubav je sada i ovde. Pored tebe. Pored mene. Pored nas. Između nas. ~

~ Ljubav je, jer mogu bez straha da ti kažem da te volim. ~

~ Ljubav je, zato što se smejem. Zato što samo to radim. ~

~ Ljubav nije komplikovana, ona je prosta, ali slojevita. Kao naša, jednostavna, a jaka, trajna. ~

~ Ljubav je... Ljubav si ti. ~