Uvek na umu

"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"

уторак, 7. фебруар 2012.

Pohvala lošima


Kako odrastam i sazrevam sve više shvatam suštinu života i svrhu postojanja. Postajem svesna ljudi, kako onih oko sebe, tako ljudi uopšte. Uviđam koliko su ljudi loši, i sve više cenim dobre ljude kojih ima, bojim se, u dosta manjem broju. Nikada se neću odreći svoje vrste baš zbog njih koji su tu i dokazuju koliko je čovek, zapravo, najsavršeniji stanovnik ove planete. Ali ima onih od kojih mi proključa sva krv u telu, jer svojom zlobom i pokvarenošću kaljaju Čoveka. U njima je nikla klica Zlobe, i neće se iskoreniti. Ostaće u njima da truli dok ih potpuno ne otruli. Dok im sveža, izveštačenja lica ne pojede i ne zadoji svojom odvratnošću.

Mili moji loši, meni ste i sada dovoljno odvratni. Bezuspešno se krijete iza kiselih osmeha.

Treba se samo okrenuti oko sebe, i pomalo posmatrati. Videti šta gledamo, koga gledamo, jer “Oči su ogledalo duše“ - potpuno tačno - jezik može da slaže, oči nikada. Sa malo pameti i čiste duše ugledaćemo istinu  kroz laž. Jer posmatrajući tuđe postupke i ponašanja stvorićemo štit oko sebe svesni realnosti i prirode drugih. Ne samo da ćemo zaštiti sebe, već ćemo spasiti drage od zlih zamki.

Tragika nije u razočaranju u osobe koje volimo i slepo im verujemo, tragika je ostati u ubeđenju da oni naša osećanja zaslužuju i ne videti jednostavne stvari koje nam oči otvaraju, i nameću nam drukčiji stav prema njima. Zato je važno posmatrati kako bismo na vreme otkrili ko je kakav i sprečili veće nevolje, i u izvesnom smislu, tragedije.

Ne, ne veličam ljude. Ljudi su loši, samo ima plemenitih, malo, ali ih ima. Znaš? Njih treba voleti, i zbog njih treba voleti činjenicu da si čovek.

Koliko prijatelja čovek može imati u životu? Petnaest, deset, pet, jednog? Nijednog? Verovatno je to individualno, splet slučajeva, srećnih poznanstava. Kada razmišljam o tome ko će mi na kraju života zauzimati isto mesto kao i sada, vidim dve osobe. Jedna i jedan. Bez obzira gde živela, čime se bavila. Jednostavno kada je neko godinama najbolji među najboljima, on će uvek to ostati – zauvek najbolji. Premda sam sada svesna ljudi oko sebe, i srećna što me pojedini predivni ljudi vole, vidim neminovnost rastajanja koje će sam život doneti. Nećemo se udaljiti zbog nas samih, već zbog načina življenja i svega onoga što će tek doći. Sa nekima ću se viđati od slave do slave, kako to obično stariji rade, sa drugima slučajno na ulici, u kafiću, sa nekima ću ugovarati pijančenje jednom godišnje... Ne znam, ali znam da će onaj isti osmeh, koji sada imamo na licima svaki put kada se sretnemo, toliko iskren, topao i pun ljubavi, biti i tada prisutan bez imalo bledila. Verovatno su mi svi oni i moja porodica koja je zaslužna za moje vaspitanje, omogućili da sagledam realnost i da uvidim one koji su loši, mnogo loši.

Ne može da „nit’ smrdi, nit’ miriše.“ Kada se okupaš, možeš samo da mirišeš, a kada se ne kupaš možeš samo da smrdiš, je l’ tako? Onda ni ljudi ne mogu da budu polumirišljavi, loši - bazde, dobri - plene mirisom.

Ne postoji sredina kod čoveka. Ili je dobar, ili loš. Ne može neko biti dobar za jedno, a loš za drugo. To je kao zakon minusa i plusa u matematici. Ako je loš, loš je potpuno. I nikada se neće promeniti. Ljudi se jednostavno ne menjaju, to je nemoguće. Oni samo pre ili kasnije, pokažu svoje pravo lice. Ono što čuvaju duboko u sebi, u tim ubuđalim jazbinama njihovih crnih duša. Takvima zadah iz usta zaudara na ništavilo i zlobu, oni su samo mali ljudi zapaljeni u bezdušnom plamenu svog đavoljeg sveta. Ološi bez trunke ljudskosti. Takvi do kraja svojih jadnih i nesrećnih života. Oni su za žaljenje, jer su oni duboko nersrećni. Nema većeg prokletstva od ličnog. Onog na koji je neko sebe osudio svojim postpupcima. Čineći drugima loše, čine sebi loše. Misleći drugima loše, misle sebi loše. Izlišno je suditi im, oni su sami sebe osudila na mrak. Na večno pretvaranje i jad koji u sebi nose.

„Iver ne pada daleko od klade.“

Nije lako živeti životom lošeg, ali je lako postati loš. Dok je biti dobar lako, a postati dobar teško. Starima uvek treba verovati. Jedan čovek, koji nije više među nama, je bio za mene prava kutija mudrosti. Neprestano je govorio o životu, pravim vrednostima, i pričao je priče koje u deci zarivaju one vriline zbog kojih će postati dobri ljudi. Jedna od tih mudrosti jeste bila ta da čiji si, takav si. Slušala sam to od njega, kasnije od babe i dede, roditelja, a sada nije potrebno da mi oni to kazuju, jer sam sama uvidela istinitost te stare narodne. Psihologija je tu pojavu objasnila sa naučnog stanovišta, međutim, ne smemo zaboraviti izuzetke, jer i oni postoje. Istina, da su prava retkost, ali su velika vrednost. U izboru mog okruženja je i ovo učestvovalo, jer da bismo imali spokoj, moramo oko sebe imati ljude koji nam to mogu pružiti, zajedno ćemo graditi jake tvrđave kojima ćemo se branita od ništavih strela onih drugih. Život je borba, neprestana borba, samo je pitanje kako toj borbi pristupamo – časno ili nečasno, upravo onako kako su nas mame i tate naučili.

Dozvoli da vidim kakav si sada, da ti kažem kakav će biti tvoj život.

Od prvog dana života počinjemo da gradimo svoju ličnost. Neko želi da bude ovakav, neko onakav, smernica su interesovanja i želje, ali valjda svi žele da budu dobri. Valjda. Čini mi se ipak da ne žele. Još uvek mi je nepoznanica da li loši znaju da su loši, istina je da za svako za sebe misli da je dobar, ali takođe, pravi ljudi umeju da uvide kada pogreše, urade nešto što nisu želeli, što nije trebalo, prihvate odgovornost za taj postupak. Pitam se, onda, da li loši primećuju da su loši. Da li znaju koliko su loši. Možda nisu svesni, ili jesu, ali su jednostavno loši, i neće da se menjaju. Ta dilema nastavlja da postoji, ali ono što nije dilema, jeste ponašanje u mladim godinama.

Šta može da se očekuje od nekoga kome smeta tuđa ocena, koja nikako ne može uticati na njegovu? Očekujte da će ta zavist postati mnogo veća i opasnija, da će i kasnije kroz život, u drugima gledati konkurenciju, biće zajedljiv, podao i spreman na sve.

Šta očekivati od nekoga ko se sladi tuđim suzama? Očekivati da neće voleti nikoga, ni svoje najbliže, da neće voleti ni sebe, poludeće jer neće moći da opstaje u sopstvenoj koži.

Šta očekivati od nekoga ko laže glumeći dobricu koja će se svima dopasti? Od nekoga ko će sa svima biti u najboljim odnosima, gazeći i preko svojih tobože prijatelja, samo da bi ga svi voleli? Od nekoga ko voli sve, a nikoga ne voli? Treba očekivati nesreću, mnogo lica koje svakog minuta menja. Taj život neće imati, gubiće se u nečemu što nije.

A od svih ovih i još mnogo njih treba očekivati sve. Biti spreman da mogu da urade sve, jer oni zaista jesu spremni na sve. Ali ne zaboraviti da su oni prazni, i za žaljenje. Ne smeju buditi strah, već potpuni osećaj žala i jada. To su niski mali ljudi, bez duše i bez svog mira. Sami, sa najgorim neprijateljem od kog ne mogu pobeći, jer su najveći neprijatelji sami sebi.

A, ja imam tebe.

Da, ja imam njih, meni su sasvim dovoljni. Da mi ulepšaju i ono najgore jutro samim svojim postojanje, da me usreće kada ja njih usrećim. Da budu uvek tu, i kada nisu prisutni. Jer su ljubav, sreća, mir, moje mesto, a moja ljubav, sreća, mir i moje mesto, nisu ovde, niti tamo, već u meni, u mom srcu. Zato su oni dobri, zato sam ja dobra. Zato znam ko je ko, ko su oni, a ko su oni drugi, zato znam i ko sam ja. Jer sve dok budem imala njih, imaću sebe. Oni su ja, ja sam oni. Oni su moji, najdraži i najmiliji. Zato za sve njih je ovo, ovo malo utvrđenje koje će im svest otvoriti i zaštiti ih. A, lošima pohvala, jer mogu da budu sitni i mali, jer uspevaju da budu nesrećni, ojađeni, prazni, jer im sivilo nije izvan, već unutra. Pohvala njima, jer ja to nikada neću moći da budem.



4 коментара:

  1. Lepe misli si ovde zabeležila. Sve ono što se u nama skupi jednom, ti si obuhvatila ovim postom. Kao da sam proćaskala sa jednom mojom prijateljicom koja na sličan način razmišlja kao i ti.

    ОдговориИзбриши
  2. "Antoni de Melo: Buđenje"
    Zna biti precenjena, kao i Doorsi na primer, ali je zanimljiva knjižica za ljude koji vole da razmišljaju, makar kao nešto o čemu se može razmisliti. Ako ništa, nije skupa.

    ОдговориИзбриши