Uvek na umu

"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"

петак, 21. децембар 2012.

Ogledalo



Danas sam bila svuda, a nisam bila nikuda. Danas sam bila i tamo i ovde i tamo. Želim da sam samo tamo.

Neprihvatljiva realnost sputava snove.

Svet od snova.

Sanjivi svet.

Moj svet.










                                                                                  Jedne skorije noći...












субота, 8. децембар 2012.

Presedan



*Naslov teksta nema nikakve veze sa temom, jednostavno volim ovu reč.

Poslednjih dana često na predavanjima čujem izraz profesionalni roditelj. To me je navelo na još jedno razmišljanje o nekoj životnoj temi i životu uopšte. Znam da sam već obavestila da će moje dalje pisanje imati umetnički oblik, bez ikakvog pozivanja na realne događaje, međutim sada moram da napravim izuzetak. Trudeći se da prihvatim svoje trenutno zvanje studenta pedagogije, olakšavam sebi te trenutke poimanjem pedagogije kroz umetnički vid. Svako postojanje je umetnost... stoga želim da ispišem nekoliko reči vezanih za navedenu frazu, koja je po mom mišljenju prazna i stvorena radi naučne pevljivosti.

Kao što ne postoji određeni priručnik za življenje i sve njegove sekvence (naučnik u meni!), za prijateljstvo, voljenje, sanjanje... tako ne postoji ni priručnik koji može od nekoga stvoriti roditelja, kako od običnog dela populacije (opet naučnik u meni!), tako ni od nas neobičnih, školovanih pedagoga. Priručnici ne funkcionišu, ali funkcionišu osećanja koji su rezultata zbira pročitanog, doživljenog, viđenog, sašlušanog... sve ono što je u nama iskreno, samo je to potrebno za voljenje. Tako je i sa roditeljstvom.

Razmišljajući da bih napisala knjigu koju bih promovisala kao vodič za roditelje, u smislu privlačenja pažnje širokih masa, shvatila sam da bi prva rečenica u njoj bila „Ovo nije vodič, niti priručnik, ovo je ljubav!“. Smatrajući da je ljubav koja je osnovno osećanje među onim čistim, nevinim, iskrenim i lepim, dalje zaključujem i dokazujem da ona MORA da se sadrži u svakom segmentu egzistencijalizma. A šta je drugo dete, nego nastanak egzistencije, produženje rase? Bitisanje ne znači samo postojati u fizičkoj formi, mnogo je važnije postojati ljubavno.

Onda se u mom umu stvorila još jedna rečenica, koju ću pokušati da preoblikujem na što stilizovaniji način – Dete ne raste u stomaku, već u glavi, a stvara se i rađa srcem. Nažalost, nisam uspela u tome, prvi i najbolji oblik nje se izgubio. No, poenta ovoga jeste sledeća.

Poznato je svima kako dete nastaje, kako se razvija u utrobi majke i kako dolazi na svet. Ovo znanje svima treba da bude poznato, ali znanje koje treba budući roditelji da usvoje se razlikuje od ovog.

Naime, dete se stvara seksualnim putem kada se pozivamo na biologiju, ali kada se pozivamo na moje mišljenje (ovim ne želim da zvučim narcisoidno, već ne mogu da se pozivam na neku drugu nauku, jer sam do ove teorije došla isključivo svojim omiljenim hobijem – neprestanim razmišljanjem o svemu) ono nastaje u mislima. Prvo i osnovno „pravilo“ u roditeljskoj aktivnosti bi bilo zrelo poimanje svojih mogućnosti, spremnosti, želja, planova. Dete se stvara u mislima, jer uz pomoć njih imamo svest o tome koliko smo spremni i sposobni za nešto. Lako je dete začeti ali je teško stvoriti ga. Dete, kao budući čovek, prolazeći kroz manje ili više značajne periode od začetka u majčinim organima do poslednjeg dana svog ovozemaljskog života, je isuviše važna stvar da bi se nepromišljeno stvorila.

Razmisliti! Razmisliti o tome koliki je stepen spremnosti za posvećivanjem nekome, za odricanjem, za odustajanjem od željenog koje nije doživljeno, takođe i o tome koliko je željenog doživljeno. Tek tada je povoljan period za nastanak deteta. Beba koja se stvori u razumu je srećna beba! Ovim želim da kažem, da je dete najveći projekat u životu svakoga, bez obzira kakva poslovna ostvarenost bila, dete nije igračka, iako ono najviše zabavlja. Zato pre nego što se budući roditelji odluče na taj korak, treba da razmisle o najvažnijem zvanju u životu. Jer, nije uloga deteta da stvara roditelje, već je uloga roditelja da dete stvaraju.

Dalje bih se bavila objašnjenjem nastavka rečenice. Kada se završi rast deteta, dolazimo do momenta rađanja. Tu bih navela još jedan izraz od kog se grozim majčinski instikt onih koje nisu ni trudne, a kamoli majke. Majčinski instikt ne postoji dok se dete ne rodi, dok ga majka ne vidi, ne oseti, ne dodirne... kao što se ne može zavoleti neko sa kim se nije imalo nikakvog kontakta, tako se ni nerođena beba ne može zavoleti pre njenog rođenja. Svako osećanje koje trudnica može imati je odraz zbunjenosti i promena, a ne ljubavi koju oseća prema stvorenju koje nosi u sebi, bez obzira što će ono postati za kratko vreme stvorenje zbog koga živi. Poznat je i proces porođaja, ali nije poznato to. Da se dete u svom istintskom smislu, ponovo naglašavam, ne rađa fizičkim putem, već srcem. Nevidljivo, duhovno... dete se rađa uz pomoć ljubavi. Dok majka dete ne zavoli, ono je samo još jedna „kifla“ u mnoštvu drugih beba. Ali, za tren oka prestaje da bude to i postaje najslađe i najvažnije stvorenje za dvoje ljudi. Za majku, u kojoj se tek tada javlja pomenuti instikt o kome je reč, i za oca. Ono što su oni osećali pre toga, među svim osećanjima zbunjenosti i do tad nepoznatih, je prost instikt za produžavanjem rase.

Da rezmiramo, dragi budući roditelji, biti roditelj je najvažnija uloga, takođe i najlepša. A da bi ona bila takva i da bi dete bilo pravo dete određeni uslovi moraju biti ispunjeni. Kasniji deo odgajanja još nisam detaljno proučila, to će biti u nekom narednom pisaniju, ali Vam tvrdim da je čarobna reč ljubav od koje je sve i poteklo. Vi ste se spojili iz ljubavi, dete je pomoću nje rođeno, i pomoću nje će biti odgajeno. Shvatate li šta želim da kažem? Jedino pravilo je ljubav. Ali uz nju treba biti spreman, zreo i odlučan da se nekome potpuno, svakim delom svog postojanja posvetite. Što nije lako, priznaćete. Sve ostalo je na vama.


 



                                                                     Vaša Ernesta u epizodi „Ja pedagog“





Miho <3

уторак, 4. децембар 2012.

DANI



Dani kada smo nastali...
Dani kada smo isplanirani...
Dani kada smo ugledali svet...
Dani kada smo zažalili zbog toga...
Dani kojih se sećamo...
Dani koje mrzimo...
Dani koje želimo, a nemamo...
Dani koje imamo, a ne želimo...
Dani koje i želimo i imamo...
Dani oni suprotni od prethodnih....
Dani kojima ne bismo radili ništa, samo bismo disali...
Dani kada bismo pobegli...
Dani kada se smejemo...
Dani kada plačemo...
Dani kada rigamo, grcamo, cepamo srce...
Dani kada volimo, sanjamo, pevamo, igramo...
Dani kada želimo sve...
Dani kada ne želimo ništa...
Dani koje nazivamo ponedeljkom, utorkom, sredom, četvrtkom, petkom, subotom, nedeljom...
Dani koje nazivamo prokletnim, blaženim, srećnim...
Dani kada smo mi mi, a kada su oni oni...
Dani kada se ogledamo a ne prepoznajemo se...
Dani kada se ogledamo, a prepoznajemo se..
Dani kada se odričemo...
Dani kada smo gladni, žedni...
Dani kada smo zli...
Dani kada smo pošteni...
Dani kada smo plemeniti...
Dani kada smo umorni...
Dani kada smo lepi...
Dani kada smo ružnjikavi...
Dani kada smo prosto ružni...
Dani kada čitamo Prevera...
Dani kada slušamo Dilana...
Dani kada verujemo...
Dani zadovoljstva...
Dani kada ništa ne znamo...
Dani kada nam je sve jasno, i oni drugi dani kada nam je sve nejasno...
Dani kada prihvatamo sebe i svet...
Dani kada smo buntovni...
Dani kada smo svađalice...
Dani kada smo namćori...
Dani kada smo umiljati...
Dani kada smo srećni...
Dani kada smo ostvareni...
Dani kada smo voljeni
Dani kada volimo...
Dani kada idemo...
Dani kada stojimo...
Dani kojim pišemo i čitamo...
Dani radosti...
Dani usplahirenosti...
Dani čežnje...
Dani nemanja...
Dani izobilja...
Dani kada je sve kako treba da bude
Dani koji negiraju da ikada postoje prethodni dani...
Dani kada je sve tu nadomak naših ruku...
Dani kada sanjamo...
Dani kada pijemo...
Dani kada igramo...
Dani kada ubijamo...
Dani kada bivamo ubijeni...
Dani kada dišemo...
Dani kada se gušimo...
Dani nadanja...
Dani beznađa...
Dani...
Dani...
Dani...
.
.
.
Dani moji...
Dani tvoji...
Dani naši...
Dani vaši...
Dani njihovi...
Dani svih nas...
Dani svih dana...
Dani ovoga...
Dani onoga...
Dani konačnosti...
Dani kraja...