''Život je samo mauvais quart d'heure koji se sastoji od izuzetnih trenutaka.''
Uvek na umu
"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"
петак, 21. децембар 2012.
субота, 8. децембар 2012.
Presedan
*Naslov teksta
nema nikakve veze sa temom, jednostavno volim ovu reč.
Poslednjih dana
često na predavanjima čujem izraz profesionalni roditelj. To me je
navelo na još jedno razmišljanje o nekoj životnoj temi i životu uopšte. Znam da
sam već obavestila da će moje dalje pisanje imati umetnički oblik, bez ikakvog
pozivanja na realne događaje, međutim sada moram da napravim izuzetak. Trudeći
se da prihvatim svoje trenutno zvanje studenta pedagogije, olakšavam sebi te
trenutke poimanjem pedagogije kroz umetnički vid. Svako postojanje je
umetnost... stoga želim da ispišem nekoliko reči vezanih za navedenu frazu,
koja je po mom mišljenju prazna i stvorena radi naučne pevljivosti.
Kao što ne
postoji određeni priručnik za življenje i sve njegove sekvence (naučnik u
meni!), za prijateljstvo, voljenje, sanjanje... tako ne postoji ni priručnik
koji može od nekoga stvoriti roditelja, kako od običnog dela populacije (opet
naučnik u meni!), tako ni od nas neobičnih, školovanih pedagoga. Priručnici ne
funkcionišu, ali funkcionišu osećanja koji su rezultata zbira pročitanog,
doživljenog, viđenog, sašlušanog... sve ono što je u nama iskreno, samo je to
potrebno za voljenje. Tako je i sa roditeljstvom.
Razmišljajući da
bih napisala knjigu koju bih promovisala kao vodič za roditelje, u smislu
privlačenja pažnje širokih masa, shvatila sam da bi prva rečenica u njoj bila
„Ovo nije vodič, niti priručnik, ovo je ljubav!“. Smatrajući da je ljubav koja
je osnovno osećanje među onim čistim, nevinim, iskrenim i lepim, dalje zaključujem
i dokazujem da ona MORA da se sadrži u svakom segmentu egzistencijalizma. A šta
je drugo dete, nego nastanak egzistencije, produženje rase? Bitisanje ne znači
samo postojati u fizičkoj formi, mnogo je važnije postojati ljubavno.
Onda se u mom umu
stvorila još jedna rečenica, koju ću pokušati da preoblikujem na što
stilizovaniji način – Dete ne raste u stomaku, već u glavi, a stvara
se i rađa srcem. Nažalost,
nisam uspela u tome, prvi i najbolji oblik nje se izgubio. No, poenta ovoga
jeste sledeća.
Poznato je svima
kako dete nastaje, kako se razvija u utrobi majke i kako dolazi na svet. Ovo
znanje svima treba da bude poznato, ali znanje koje treba budući roditelji da
usvoje se razlikuje od ovog.
Naime, dete se
stvara seksualnim putem kada se pozivamo na biologiju, ali kada se pozivamo na
moje mišljenje (ovim ne želim da zvučim narcisoidno, već ne mogu da se pozivam
na neku drugu nauku, jer sam do ove teorije došla isključivo svojim omiljenim
hobijem – neprestanim razmišljanjem o svemu) ono nastaje u mislima. Prvo i
osnovno „pravilo“ u roditeljskoj aktivnosti bi bilo zrelo poimanje svojih
mogućnosti, spremnosti, želja, planova. Dete se stvara u mislima, jer uz pomoć
njih imamo svest o tome koliko smo spremni i sposobni za nešto. Lako je dete začeti
ali je teško stvoriti ga. Dete, kao budući čovek, prolazeći kroz manje ili više
značajne periode od začetka u majčinim organima do poslednjeg dana svog
ovozemaljskog života, je isuviše važna stvar da bi se nepromišljeno stvorila.
Razmisliti! Razmisliti o tome koliki je stepen spremnosti za
posvećivanjem nekome, za odricanjem, za odustajanjem od željenog koje nije
doživljeno, takođe i o tome koliko je željenog doživljeno. Tek tada je povoljan
period za nastanak deteta. Beba koja se
stvori u razumu je srećna beba! Ovim želim da kažem, da je dete najveći
projekat u životu svakoga, bez obzira kakva poslovna ostvarenost bila, dete
nije igračka, iako ono najviše zabavlja. Zato pre nego što se budući roditelji
odluče na taj korak, treba da razmisle
o najvažnijem zvanju u životu. Jer, nije uloga deteta da stvara roditelje,
već je uloga roditelja da dete stvaraju.
Dalje bih se
bavila objašnjenjem nastavka rečenice. Kada se završi rast deteta, dolazimo do
momenta rađanja. Tu bih navela još jedan izraz od kog se grozim majčinski instikt onih koje nisu ni
trudne, a kamoli majke. Majčinski instikt ne postoji dok se dete ne rodi, dok
ga majka ne vidi, ne oseti, ne dodirne... kao što se ne može zavoleti neko sa
kim se nije imalo nikakvog kontakta, tako se ni nerođena beba ne može zavoleti pre njenog rođenja. Svako osećanje
koje trudnica može imati je odraz zbunjenosti i promena, a ne ljubavi koju
oseća prema stvorenju koje nosi u sebi, bez obzira što će ono postati za kratko
vreme stvorenje zbog koga živi. Poznat je i proces porođaja, ali nije poznato
to. Da se dete u svom istintskom smislu, ponovo naglašavam, ne rađa fizičkim
putem, već srcem. Nevidljivo, duhovno... dete se rađa uz pomoć ljubavi. Dok
majka dete ne zavoli, ono je samo još jedna „kifla“ u mnoštvu drugih beba. Ali,
za tren oka prestaje da bude to i postaje najslađe i najvažnije stvorenje za
dvoje ljudi. Za majku, u kojoj se tek tada javlja pomenuti instikt o kome je
reč, i za oca. Ono što su oni osećali pre toga, među svim osećanjima
zbunjenosti i do tad nepoznatih, je prost instikt za produžavanjem rase.
Da rezmiramo,
dragi budući roditelji, biti roditelj je najvažnija uloga, takođe i najlepša. A
da bi ona bila takva i da bi dete bilo pravo
dete određeni uslovi moraju biti ispunjeni. Kasniji deo odgajanja još nisam
detaljno proučila, to će biti u nekom narednom pisaniju, ali Vam tvrdim da je
čarobna reč ljubav od koje je sve i poteklo. Vi ste se spojili iz ljubavi,
dete je pomoću nje rođeno, i pomoću nje će biti odgajeno. Shvatate li šta želim
da kažem? Jedino pravilo je ljubav. Ali uz nju treba biti spreman, zreo i
odlučan da se nekome potpuno, svakim delom svog postojanja posvetite. Što nije
lako, priznaćete. Sve ostalo je na vama.
Vaša Ernesta u epizodi „Ja pedagog“
Miho <3 |
уторак, 4. децембар 2012.
DANI
Dani kada smo
nastali...
Dani kada smo
isplanirani...
Dani kada smo
ugledali svet...
Dani kada smo
zažalili zbog toga...
Dani kojih se
sećamo...
Dani koje
mrzimo...
Dani koje želimo,
a nemamo...
Dani koje imamo,
a ne želimo...
Dani koje i
želimo i imamo...
Dani oni suprotni
od prethodnih....
Dani kojima ne
bismo radili ništa, samo bismo disali...
Dani kada bismo
pobegli...
Dani kada se
smejemo...
Dani kada
plačemo...
Dani kada rigamo,
grcamo, cepamo srce...
Dani kada volimo,
sanjamo, pevamo, igramo...
Dani kada želimo
sve...
Dani kada ne
želimo ništa...
Dani koje
nazivamo ponedeljkom, utorkom, sredom, četvrtkom, petkom, subotom, nedeljom...
Dani koje
nazivamo prokletnim, blaženim, srećnim...
Dani kada smo mi
mi, a kada su oni oni...
Dani kada se
ogledamo a ne prepoznajemo se...
Dani kada se
ogledamo, a prepoznajemo se..
Dani kada se
odričemo...
Dani kada smo
gladni, žedni...
Dani kada smo
zli...
Dani kada smo
pošteni...
Dani kada smo
plemeniti...
Dani kada smo
umorni...
Dani kada smo
lepi...
Dani kada smo ružnjikavi...
Dani kada smo
prosto ružni...
Dani kada čitamo
Prevera...
Dani kada slušamo
Dilana...
Dani kada
verujemo...
Dani
zadovoljstva...
Dani kada ništa
ne znamo...
Dani kada nam je
sve jasno, i oni drugi dani kada nam je sve nejasno...
Dani kada prihvatamo
sebe i svet...
Dani kada smo
buntovni...
Dani kada smo
svađalice...
Dani kada smo
namćori...
Dani kada smo
umiljati...
Dani kada smo
srećni...
Dani kada smo
ostvareni...
Dani kada smo
voljeni
Dani kada
volimo...
Dani kada
idemo...
Dani kada stojimo...
Dani kojim pišemo
i čitamo...
Dani radosti...
Dani
usplahirenosti...
Dani čežnje...
Dani nemanja...
Dani izobilja...
Dani kada je sve kako treba da bude
Dani koji
negiraju da ikada postoje prethodni dani...
Dani kada je sve tu
nadomak naših ruku...
Dani kada
sanjamo...
Dani kada
pijemo...
Dani kada
igramo...
Dani kada
ubijamo...
Dani kada bivamo
ubijeni...
Dani kada
dišemo...
Dani kada se
gušimo...
Dani nadanja...
Dani beznađa...
Dani...
Dani...
Dani...
.
.
.
Dani moji...
Dani tvoji...
Dani naši...
Dani vaši...
Dani njihovi...
Dani svih nas...
Dani svih dana...
Dani ovoga...
Dani onoga...
Dani
konačnosti...
Dani kraja...
Пријавите се на:
Постови (Atom)