''Život je samo mauvais quart d'heure koji se sastoji od izuzetnih trenutaka.''
Uvek na umu
"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"
недеља, 29. јануар 2017.
Vremeplov
Vreme radi za mene,
Život radi za druge,
A srce radi za tebe.
Kada se uloge dodele,
Predstava počinje.
Najlepša predstava sećanja
Sad su to.
Na čas nestanu
Uspomene pogrešno sačuvane.
Voleti i mrzeti,
A gde je tu ravnodušnost?
Lebdi glavo puna slika!
Lebdi dalje, dalje...
Gde je moja zver, uspavana lepotica
moga krhkog bića?
Uspavana energijo mog zverstva?
Duša se kolje zubima.
Srce se čupa noktima.
Mrzi se animalnim... Voli se dodirima.
Kožom.
Prstima.
Rečima.
Pogledima.
Voli se usnama.
Zagrljajima.
Biram da volim!
Biram mir.
I biram sreću.
Biram sebe.
Biram lutriju.
Život radi za druge,
A srce radi za tebe.
Kada se uloge dodele,
Predstava počinje.
Najlepša predstava sećanja
Sad su to.
Na čas nestanu
Uspomene pogrešno sačuvane.
Voleti i mrzeti,
A gde je tu ravnodušnost?
Lebdi glavo puna slika!
Lebdi dalje, dalje...
Gde je moja zver, uspavana lepotica
moga krhkog bića?
Uspavana energijo mog zverstva?
Duša se kolje zubima.
Srce se čupa noktima.
Mrzi se animalnim... Voli se dodirima.
Kožom.
Prstima.
Rečima.
Pogledima.
Voli se usnama.
Zagrljajima.
Biram da volim!
Biram mir.
I biram sreću.
Biram sebe.
Biram lutriju.
петак, 20. јануар 2017.
Čuj dobro!
Ako ne znaš šta da joj kažeš,
kazuj joj poeziju.
Ali molim te,
neka ne bude Antić!
Neka ne bude ni
kvazi pesnik Balašević.
Kazuj joj Prevera
od krvi i mesa.
Još bolje da joj kazuješ
Kanjevca nasmejanog od bola,
jer ona je mala i
ne zna s kim ima posla.
Kazuj joj Miljkovića,
voleće njegovu iluziju.
Ili pak Dilana,
voleće njegovu surovu istinu.
Nemoj da joj prećutiš Nerudu,
zavoleće tako tvoje nežno srce.
Budi taman kao Pesoa i
pusti je u svoj svet.
Zar ne vidiš da treba da joj pričaš?
Ali ne bilo sta!
Pričaj joj ono
što je milo njenom uhu,
jer samo tako će te ljubiti.
kazuj joj poeziju.
Ali molim te,
neka ne bude Antić!
Neka ne bude ni
kvazi pesnik Balašević.
Kazuj joj Prevera
od krvi i mesa.
Još bolje da joj kazuješ
Kanjevca nasmejanog od bola,
jer ona je mala i
ne zna s kim ima posla.
Kazuj joj Miljkovića,
voleće njegovu iluziju.
Ili pak Dilana,
voleće njegovu surovu istinu.
Nemoj da joj prećutiš Nerudu,
zavoleće tako tvoje nežno srce.
Budi taman kao Pesoa i
pusti je u svoj svet.
Zar ne vidiš da treba da joj pričaš?
Ali ne bilo sta!
Pričaj joj ono
što je milo njenom uhu,
jer samo tako će te ljubiti.
среда, 18. јануар 2017.
Pesma o ljubavi - Ljubavna pesma
Ti si beskrajna tama
moje svetlosti.
Kontradiktornost tvoja
je lepota.
Tvoje biće satkano je
od supotnosti.
Voliš me izvinjavajući se.
Mrziš me uživajući.
Nikako da me oslobodiš.
Držiš me na labavom
koncu težeći begu
od mene.
Kuda bežiš?
Stvoren si u mojim očima.
Stvoren si lep.
Lepo dobar.
Lepši i lepše dobar
nigde ne možeš biti.
Zato ne beži.
moje svetlosti.
Kontradiktornost tvoja
je lepota.
Tvoje biće satkano je
od supotnosti.
Voliš me izvinjavajući se.
Mrziš me uživajući.
Nikako da me oslobodiš.
Držiš me na labavom
koncu težeći begu
od mene.
Kuda bežiš?
Stvoren si u mojim očima.
Stvoren si lep.
Lepo dobar.
Lepši i lepše dobar
nigde ne možeš biti.
Zato ne beži.
субота, 14. јануар 2017.
Čovek satkan od emocija
Najlepše redove o ljubavi napisao je HavijerMarijas. Možda je moj doživljaj njegovog pisanja bio naročito intezivan u
trenutku čitanja, ali nijedna druga izjava ljubavi moje srce nije toliko
dotakla do onih koje sam sama izrekla ili napisala. Pretpostavljam da kada si
čovek satkan od emocija, kako sebe
davno opisah, razlog stradanja i oživljavanja srca jednako leži u radosti i
patnji. Čini mi se da ne bih mogla da živim ne osećajući obe.
Da li je blagoslov ili tragedija mog bića što
svaku svoju emociju ljubim? Ako kažem da volim patnju, zvučaću mazohistički, a
i pored svoje normalne ludosti, ne
naginjem ka psihičkim devijantnostima, te zato kazujem da svoju patnju nikada
ne odbacujem. Odbacivanjem svoje patnje, odbacujem emociju koju osećam, deo
sebe, te onda i svoje srce i dušu. Patnju prihvatam, proživljavam i
prevazilazim. A one koje nikada ne odu, kako kaže moj drug, čuvam u delu srca, ali uvek ostavljajući
prostora za novo, dobro i radosno.
Ovo pisanje ne želim da dužim opisujući patnju,
jer već su ispisani najlepši opisi nje. Ono što želim da kažem jeste da nije
sva patnja proistekle iz sreće, neke oduvek postoje kao patnja. Nije svaka
patnja ona koja nas menja, koja nas sputava, neka nas oslobodi i učvrsti na
sopstvenom putu. Ipak, postoji ona koja je večna, koja uvek ostaje. Neka je
rođena iz sreće, a neka iz sebe same. Patimo za različitim mestima, vremenima,
osobama, patimo i patićemo. Neku patnju ćemo nekome ispovediti, neku pak nikada
nikome, ali uvek ćemo znati koja je najveća. Kao čovek satkan od emocija, koji ljubav uzima kao najveću vrednost i
radost, ljubavne jade uzimam kao
najveću patnju. Jer ne patim samo za njim i onim drugim, već patim za onim
mestima, vremenima i ljudima koji smo mogli da budemo. Patim baš za njim koji
može da ukloni sve druge patnje darivajući mi nikada odsanjan san, normalna
buđenja, naša buđenja, buđenja srećne porodice, porodice ljubavi.
Pisanje ću završiti dužim citatom sjajnog Orhana Pamuka. Iako deluje da je od tada
prošla večnost, krajem avgusta sam počela da čitam Muzej nevinosti. Ovo delo sam dobila za svoj osamnaesti rođendan i
ubrzo počela da ga čitam. Nakon prvog poglavlja, Muzej sam odložila na policu,
jer mi se ono što sam pročitala nikako nije svidelo. Srećom! Davno sam pisala
kako je moj život jedna velika koincidencija – možda moje želje ne idu ruku pod ruku sa vremenom, ali u pravom trenutku mi se
dešavaju prave knjige, pesme, filmovi i pravi ljudi. To je bio slučaj sa
Orhanom i njegovim Muzejom. Pre četiri meseca, čitanje Muzeja nevinosti je
donelo patnju, prizvalo moju ljubav, donelo je k meni, a onda me iste
oslobodilo, da bih novu ljubav i novu patnju osetila. Kao osamnaestogodišnjakinja
nisam mogla da razumem Kemalov
najsrećniji trenutak u životu, jer svoj još uvek ne doživeh, ali sa
dvadeset i tri godine i osećanjima nežnosti u srcu, ovi redovi obuzeše moj um,
moje srce, da bi na kraju učinili da ponovo osetim svoju dušu. Moja duša je živa
kada volim, moja duša je živa kada zbog toga i patim. Svako od nas ima
jedinstven najsrećniji trenutak u životu, ali svi jednako osećamo patnju, zbog
toga citat koji prilažem početak je dela kog Orhan nazvaše Anatomsko središte ljubavne patnje.
„Izlažem, ovde, u
muzej, reklamni plakat za paradison, analgetik koji je tih dana privukao moju
pažnju u izlozima istanbulskih apoteka. Na njemu je šematski prikaz čovekovog
tela i unutrašnjih organa. Poslužiće mi da muzejskom posetiocu pokažem žarište
u telu u kojima se ljubavna patnja tih dana javila, izoštrila i proširila. Za čitaoca,
koji ne može da vidi naš muzej, želim da istaknem da se bol intezivno javio u
gornjem levom delu trbuha. Kako se pojačavao, proširio se bi se na šupljinu
između grudi i želuca, kao što se može pratiti na šemi. Tada bi se zadržao ne
samo u levom delu tela nego bi prešao i na desnu stranu. Imao sam osećaj kao da
mi neko zavrće šrafciger ili da mi zeludac pali usijanim gvožđem. Bilo mi je
kao da mi se od želuca po celom stomaku razliva ljuta kiselina, kao da su mi se
za unutrašnje organe svojim otrovnim kracima zalepile male morske zvezde
otrovnice. Bol se širio svuda po telu i narastao, a kada bi dobio na silini,
udarao bi u čelo, potiljak, leđa, u misli, i pretio da će me ugušiti. Ponekad bi
dobijao oblik zvezde i, kao što sam pokazao na slici, skupljao se na sredini
trbuha, oko samog pupka, i odatle se širio sve do grla ispunjavajući mi usnu
šupljinu resko-kiselom tečnošću. Plašio sma se da se ne ugušim od tog straha
koji je dotle po celom telu izazivao žiganje i probade. Udarci pesnicama o zid,
gimnastika, sportski pokreti i naprezanje tela, za trenutak bi činili da
zaboravim na bol, ali, i kad je bivao najslabiji, osećao bih da mi kaplje u krv
poput kapi vode iz slavine koja ne može da se zavrne. Ponekad bi me stezao za
gušu i otežavao mi gutanje, ponekad se širio leđima, ramenima, rukama. Ali uvek
je bio u želucu, centar mu je bio tamo.“
Orhan Pamuk „Muzej
nevinosti“
четвртак, 12. јануар 2017.
Kad hoću da se setim
...sećaš me na nešto, al'
ne mogu da se setim na šta.
...sećaš me na ljubav, al'
ne mogu da te volim.
...sećaš me na tugu, al'
ne mogu da plačem.
...sećaš me na radost, al'
ne mogu da se smejem.
...sećaš me na mir, al'
ne mogu da te grlim.
...sećaš me na iluziju, al'
ne mogu da te stvaram.
...sećaš me na kraj i
neću novi početak!
ne mogu da se setim na šta.
...sećaš me na ljubav, al'
ne mogu da te volim.
...sećaš me na tugu, al'
ne mogu da plačem.
...sećaš me na radost, al'
ne mogu da se smejem.
...sećaš me na mir, al'
ne mogu da te grlim.
...sećaš me na iluziju, al'
ne mogu da te stvaram.
...sećaš me na kraj i
neću novi početak!
среда, 11. јануар 2017.
четвртак, 5. јануар 2017.
Volim te više od svega što najviše volim
Toliko volim Francusku
Još više volim tebe
Zbog toga sam ti ime
načinila francuskim
Zbog toga ti čitam
Prevera za
laku noć i dobro jutro
Čitala bih ti mnoge druge
Ali znam da bih ti
bila dosadna
Čekam te u crvenom džemperu
praveći se Ana Karina
Ujutru ti kuvam
jaku kafu i
serviram kroasan
koji sam napravila
dok si spavao
A onda te budim poljupcima
jer ne mogu više da te čekam
dok sanjaš
to te nervira
Pravim se Francuskinja
Stvaram nam Pariz
i to te nervira
ali se praviš da ti ne smeta
sve to...jer me voliš
A zbog toga ja tebe
volim više od svega što najviše volim!
Još više volim tebe
Zbog toga sam ti ime
načinila francuskim
Zbog toga ti čitam
Prevera za
laku noć i dobro jutro
Čitala bih ti mnoge druge
Ali znam da bih ti
bila dosadna
Čekam te u crvenom džemperu
praveći se Ana Karina
Ujutru ti kuvam
jaku kafu i
serviram kroasan
koji sam napravila
dok si spavao
A onda te budim poljupcima
jer ne mogu više da te čekam
dok sanjaš
to te nervira
Pravim se Francuskinja
Stvaram nam Pariz
i to te nervira
ali se praviš da ti ne smeta
sve to...jer me voliš
A zbog toga ja tebe
volim više od svega što najviše volim!
Пријавите се на:
Постови (Atom)