Ponovo
je noć. Moja ljubljena noć. Mračna kao prošlo. Mračna tiho. Spokojna tmina.
Samo moja.
I dalje je tu. Zajedno smo. Opstali u ljušturama
svojih života. Bežeći od drugih tragom spasenja do konačnog postojanja. Do
pronalaska mira, pronalaska sopstvenog bića. To smo mi, nas dvoje. Dva tela u
jednom. Njegova koža se stopila sa mojom. Usne imaju istu boju, a u očima je
isti sjaj.
Sreća... možda jeste. Ali, trenuci pripadanja
predajući se samo jednoj osobi su ono što jedino ima smisla. Ne postoji glad,
žeđ... postoji samo potreba, najjača od svih – voljenje. Nije do ljubavi, nije do zaljubljenosti, ima tu još
nešto, značajnije. Nešto naše. Pronalažanje.
Pripadanje. Predavanje. Poklapanje.
Tu je. Tu sam. Tu smo.
Нема коментара:
Постави коментар