Koliko puta nas je život demantovao? Koliko puta
smo koristili narodne umotvorine i izreke? Najzad, koliko puta smo rekli sebi
da smo jaki, toliko jaki da nikada nećemo pasti? – Svakog puta kada nas je
život klepio rušeći nam čitav svet na glavu.
Bliži se kraj godine, ove prestupne 2016. Ne znam
kako je vama, ali meni je bila najznačajnija godina ikada. Toliko značajna, da
potpuno smelo, pišem ove redove ne trudeći se da budu dubokoumni, niti
umetnički. Ono što želim jeste da osetite energiju koja me nosi poslednjih
dana. Energiju koja viče da će sve biti u redu, pozitivnu energiju, osmehe od
srca, hodanje na krilima života, i onu koja nagoni da sam od zakletog pesimiste
postala večiti optimista. Prilagođavajući se životu, shvatila sam da se sve kategorije
brišu, jednostavnost zamenjuje duboku „tminu“, osmeh suze, a sve što ne prija držim iza sebe ili daleko od sebe. Biti svoj i nasmejan, uvek i kada nije sve kako
treba, i kada se štošta uruši. A svoja sam baš tada, kada sam nasmejana. I zbog
svega toga, nije bitno ono što sam sanjarila, nije bitno ono što je bilo i što
drugi očekuju, bitan je trenutak koji sada imam, mogućnosti i prilike koje sada
postoje, čak i problemi i nedaće, sve ono što je sada, a najviše od svega,
pogled koji nabrojanom upućujem! Pogled koji ne uništava već osnažuje. Shatanje
koje donosi snagu za dalje. Želja za boljim i srećnim. Jednostavnost života,
bliskost sreće, osmeh za dobro jutro i udisaj za dobar dan. Te sada...
Izlazim na sunce
da rasteram oblake,
A kada sunca
nema, pevušim da ga pozdravim!
Нема коментара:
Постави коментар