Uvek na umu

"¡Pase lo que pase, sea lo que sea, próxima estación ESPERANZA!"

четвртак, 16. јануар 2014.

Mislim da je do januara...

Epifanija - kako savršena reč!
Značenje: naprasno saznanje ili shvatanje nečega, obično negativnog.
U svojoj glavi doživljavam samo epifanije.
Epifanija kao proces
mog umskog života.
Odvešće me u grob ti umišljaji!
Da li uopšte postoji izraz umišljaji?!

Kako sam samo izgubila lingvističku snagu i ništa
više ne znam!
Prava sam neznalica i
to me duboko unesrećuje.
Ražalostim se svaki put
kada shvatim da ne znam
nešto što sam ranije,
kao mlađa, znala.

I čemu ovo pisanje u formi pesme?!

Držim neprihvatljivim da ne znam sve ono što smatram
neophodnim. Sramota!
Prokleta sramota!
Želim umirenje svog uma,
snagu svoje memorije,
kako bih pređašnje znanje povratila,
a nova dostigla.
Već par godina stojim u
smrznutom stanju razuma.
Mozak mi je bolešljiv.

Sledeća reč je AMBIVALENTNOST.
Sve u sebi i o sebi
mogu njom opisati.

A, volim i nežnost. Ona
miriše na lepo i mirno.
Na udaljeno mestašce mog
raja. Gde se jede pita sa višnjama, pije vino
i piše. I ne samo to!
Gde se sanja život...željeni život.
Jer ovaj to nije. Nije željeni, ali
iznenađujuće je to, što je
podnošljiv. Konačno je podnošljiv.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Nekada me uhvate napadi...
mnogo čega.
Napad kašlja, recimo, kao što je slučaj sada.
A, onda i napad panike.
Umreću! Vrištim od straha.
Hej, luda glavo, od čega
ćeš umreti? I šta
je umiranje? Šta je u
tome toliko strašno?

Svi ti napadi straha
od kojih, da sam prostak
u telu ove devojčice, uneredila
bih se u gaće. Ali, nisam
pa mi dah nestane.
Um ostane bez vazduha.
Ne mozak, no um.
Jer ja nemam fizičke
objekte u vidu organa, već imam
metafizička shvatanja sebe.
Zbog toga i ne znam ko sam.
Dakle, nemam srčani mišić,
nego emotivni trzaj.

Koje gluposti!

I sve je to badava!

Svi ti mračni napadi,
kao i oni veseli.
Sve je to badava kada
ne znam ko sam.

A, opet...jednog dana, trena
ili nekog drugog vremenskog đavola,
sve će biti kako treba.
Bez napada.
Samo mir. Miran um.
Mirna duša. A u rukama
olovka koja ubrzano
ispisuje listove koji će
govoriti o mojoj istoriji.
Već sada znam, da će je
malo ko čitati.




 

Нема коментара:

Постави коментар