Nikad ne doznah šta je spokoj. Upoznah mnoga stanja, ali spokoj nikada. Osećah
mnoge emocije, ali ovakve, ne imah nijednom do sada. Dok polako padam u
otupelost i ravnodušnost, uviđam da upoznajem lice spokoja. Ovaj moj spokoj
nije kakvim ga zamišljah. Najpre je bolan, ali je i slobodan. Stojim pred njim
ogoljena, hipnotisana, bezbrižna, i na tren uplakana. Izopštena iz života, u
begu od stvarnosti, saplićem se o sebe i shvatam da nema više maštanja, niti
zamišljanja. Sada je sve sirovo i do-srži. Padam na nos, pričam aoristom. Opsovah.
Vrisnuh. Udahnuh. Izdahnuh. Nastavih. Osetih spokoj. A onda besmisao. Za njim i
snagu, odlučnost, i konačno – doslednost. Izgubljena u svom spokoju, priznah
sebi nešto što vam neću ni šapnuti, potom izmučena zaspah ne baš mirnim snom.
Нема коментара:
Постави коментар