Često dođu oni dani kada izgubim smisao svih postojanja, koliko mojih, toliko i tuđih, ali iznag svega, gubim spoznaju sveta u kom se nalazim. Sve ono što sam znala, imala, osećala gubi se u beskrajnom Weltschmerz-u, koji me daleko ječeći vodi u skupinu krikova svih mojih strahova i patnji.
To su oni dana kada poželim da nemam nikoga, ni porodicu, ni prijatelje, ni one iz drugih ljudskih grupa, jer me preplavi nesnosan strah od koga mi vrtoglavo misli naviru u glavi, što me dovodi do potpunog ludila. Bezbroj pitanja nižu se jedna za drugim donoseći crne misli i onaj osećaj mučnine od koje ni suza ne može da krene. Tih dana ne postojim...
Noseći sebe u zubima odlazim u predele nepoznatog, ispod vidljivog dela ledenog brega, u, beskrajno hladnu vodu zbog koje mi se svi vitalni organi skupljaju, i tada nastaje bestežinsko stanje. Tokom njega svaki put iznova upoznajem sebe. Svaki put sam druga osoba, drugačija od one sto sam bila. To me potpuno uništava. Ubija u meni svaki deo vec otkrivenog i upoznatog. Strašan osećaj neprepoznavanja sebe. Više nisam ljudsko biće, zapravo nisam biće, već magloviti prikaz nečega što ne znam šta je.
Na kraju tog pakla ponovo se rađam i u trenutku moram da proživim sve ove godine koje imam, i svaki trenutak života. Koliko je samo teško biti živ.
~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~
Evo, priznajem prelaskom iz sofisticirane provalije u direktnu odrvatnost – MRZIM sve koje volim i sve one male stvari koje mi znače, a najviše od svega mrzim sebe, jer me ovaj život potpuno ’’poludeo’’.
~ Za sve one dane kada ne znam ko sam, i za ovaj život koji je ništa do veliko mučenje. Za moje roditelje koji su me doneli na svet uprkos zivotu. ~
Нема коментара:
Постави коментар